U državi u kojoj ništa nije ni jednostavno rješivo ni jednoznačno protumačivo nema razloga da bude drukčije i s jezicima naroda koji u njoj žive. Dvama “starim” jezicima, hrvatskom (u kojem su standardizacijski procesi počeli najranije, još prije pet stoljeća) i srpskom (u kojem jezično kodificiranje počinje sredinom 19. stoljeća), od početka devedesetih godina pridružio se i “novi” jezik kao još jedan izraz završne faze u nacionalnoj emancipaciji Bošnjaka. Kako imenovati taj jezik? Bošnjaci nisu imali dvojbi: nazvali su ga bosanskim jezikom, čemu se s hrvatskih i srpskih stručnih i političkih strana prigovara zbog slutnje integralističkih tendencija širenja toga jezika na cijelo stanovništvo BiH.
Ime bošnjačkoga jezika je predmet spora bošnjačkih jezikoslovaca (i političara) s hrvatskim i srpskim. Naime, bošnjački jezikoslovci i političari inzistiraju na nazivu “bosanski jezik” i sporno je što Bošnjaci inzistiraju kako ga pod tim imenom trebaju rabiti i Srbi i Hrvati. Primjerice zamislite da Nijemci inzistiraju da mi njemački jezik moramo zvati ”deutsche sprache ”.
Većina hrvatskih jezikoslovaca (Radoslav Katičić, Dalibor Brozović i Tomislav Ladan) drži da je naziv “bošnjački jezik” jedini prikladan te da su shodno tomu bosanski jezik i bošnjački jezik dvije različite stvari. Prije nešto više od dvadeset godina akademik Dalibor Brozović polemizirao je s četvoricom bošnjačkih intelektualaca (Munib Maglajić, Abdulah Sidran, Muhamed Filipović, Senahid Halilović) koji su ga u ‘Dnevnom avazu’ optužili da osporava ‘postojanje bosanskoga jezika’.
‘Smatrao sam da bi – ako se jezik Srba zove srpskim i jezik Hrvata hrvatskim – i jezik Bošnjaka trebalo nazivati bošnjačkim jer naziv bosanski sugerira da je riječ o jeziku cijeloga stanovništva BiH, a to nije istina’, uzvratio je Brozović.
Akademik Dalibor Brozović je kazao: “U ovom je dijelu svijeta uobičajeno da se standardni jezici zovu atributom po imenu naroda kojemu služe, pa se tako južnoslavenski standardni jezici zovu slovenski, hrvatski, srpski, makedonski, bugarski, možda i crnogorski. Sami pak Bošnjaci žele svoj jezik zvati bosanskim. U načelu, na to imaju pravo i drugi ih u tome ne smiju sprečavati, ali s druge strane, drugi narodi ne moraju u svojoj vlastitoj jezičnoj praksi prihvatiti taj naziv.”
Mišljenje većine srbijanskih jezikoslovaca jest da je “bošnjački jezik” jedini odgovarajući naziv, a o tom pitanju postoji još od 1990. godine isti stav.
Izvorni tekst Ustava Federacije Bosne i Hercegovine navodi na engleskom jeziku naziv Bosniac language, te se naziv Bosniac language navodio do 2002. godine kada ga je Amandmanom XXIX. na Ustav Federacije izmijenio Wolfgang Petritsch. Izvorni tekst Ustava Fedracije Bosne i Hercegovine dogovoren je u Beču. Krešimir Zubak i Haris Silajdžić, potpisali su isti 18. ožujka 1994. oko kojega je postignut dogovor na sastancima u Beču od 4. ožujka do 14. ožujka 1994. godine.
Pitanje naziva »bosanski jezik« pitanje je koje će sigurno još dugo biti tema polemika, ali je neprijeporno da svaki narod može zvati svoj jezik kako smatra da ga treba zvati (Brozović 1999b:15/16), iako je uobičajeno da se naziv jezika izvodi iz naziva naroda (Nijemci — njemački jezik, Španjolci — španjolski jezik, itd.). Isto tako, svaki narod prevodi naziv stranog jezika na svoj jezik. Tako Slovaci svoj jezik zovu slovenskim, a Hrvati ga prevode kao slovački, Bošnjaci svoj jezik zovu bosanskim, a Hrvati ga zovu bošnjačkim, itd.
Zašto se u hrvatskom prijevodu Ustava Federacije BiH bošnjački jezik naziva bosanskim, objasnio je sudac Vrhovnog suda Federacije BiH Mirko Bošković u svom članku pod nazivom Tajnikov doprinos nazivu bosanski jezik objavljenom u glasilu Matice hrvatske iz Mostara, Motrišta, broj VII(1998).
Hrvatski prijevod Ustava Županije posavske (članak 10.), Zapadno-hercegovačke županije (članak 10.), Hercegovačko-neretvanske županije (članak 8.) i Hercegbosanske županije (članak 10.) ispravno upotrebljava naziv »bošnjački jezik«.
Ante Horvat
