U svijetu gdje sve više ljudi traži odgovore u ekranu, algoritmu i uputama s televizije, možda bi bilo dobro da se podsjetimo nekih zaboravljenih, gotovo proročanskih savjeta naših starih. Savjeta koji nisu dolazili iz ministarstava, nego iz zemlje, šume, staje i tišine.
Pij tamo gdje konj pije, govorili su stari. Jer konj, taj plemeniti stvor, neće nikada piti prljavu vodu. On zna. Njegov instinkt je pouzdaniji od mnogih “stručnjaka” s titulama koje su stekli sponzorstvima i prepisivanjem. Ista ta voda danas dolazi u bocama s etiketom i ideološkim certifikatom, ali je duhom trula.
Postelju prostiri tamo gdje mačka spava. Mačka ne bira hladno, vlažno, nemirno mjesto. Ona osjeća mir, toplinu, zaštitu. Danas ljudi spavaju pod reflektorima reklama i titlovima CNN-a, a čude se zašto su im snovi nemirni.
Jedi voće koje je crv načeo. Jer crv ne ide u otrov. On zna prepoznati život, a ne plastiku. No današnji “moderni” čovjek traži savršeno voće koje ne trune – iako to znači da nikad ni ne živi.
Posadi drvo tamo gdje ruje krtica. Jer zemlja koju krtica bira je plodna. Ne pitaš geodeta, pitaš prirodu. No danas više vrijedi mišljenje analitičara s plaće u nevladinoj udruzi, nego mišljenje seljaka kojem je djed umro s motikom u ruci.
Kuću gradi tamo gdje se zmija grije. Jer i zmija zna gdje je stalna toplina, gdje dolazi sunce. A naši ljudi grade kuće gdje subvencije padaju, gdje je “urbanistički plan” naslikan na nečijem zadnjem računu za večeru.
Bunar kopaj tamo gdje se ptice gnijezde tijekom žege. Ptice znaju gdje ima vode i života. A mi? Kopamo tamo gdje nema ničeg osim političkih obećanja i PR poziva na “održivost”.
Lezi i ustani kad i koke i imati ćeš zlatno zrno dana. Današnji čovjek sjedi do tri ujutro i skrolajući traži sreću, pa ustaje s umorom i ne zna što ga je snašlo. Zrno dana mu je ukralo plavo svjetlo ekrana i crna kronika jutarnjih portala.
Češće gledaj u nebo nego pod noge, jer kad gledaš u visine, tvoje misli postaju lakše. Gledaj dolje – i tvoj duh postaje sumnjičav, skučen, prepun straha. Danas nas uče da stalno gledamo dolje – u brojke, koeficijente, prijetnje. I tako nestaje pogled u vječnost.
Šuti više nego što govoriš i u tvoju dušu će se nastaniti tišina. Ali u doba podkasta, samopromocije i lažne ekspertize, ljudi se boje tišine. Boje se sebe. A najglasniji često nose prazninu u očima.
I na kraju, ako ne znaš u kojem će smjeru sve krenuti, samo prati Božinovića i Njonju. Jer kad njih vidiš smirene, sve ti postane jasno: ništa nije jasno.
Zato, ako osjetiš da gubiš orijentaciju, ne traži znakove u prirodi. Ne slušaj ptice, ne gledaj zvijezde, ne pitaj srce. Samo gledaj gdje ide Božinović. Gledaj kamo gleda Njonjo.
Jer dok se oni penju uz stubište moći u cipelicama bez blata, dotle konj traži čistu vodu, krtica plodnu zemlju, a ti – ti tražiš izlaz iz sustava koji slavi tišinu kukavica, a prezire glas razuma.
Ili vjeruj instinktu konja, mačke, ptice i krtice… ili slijedi likove koji nose masku, a ne znaju je skinuti ni kad padne zastor.
