Dok nam po ulicama paradiraju ljudi u lateksu, s bičevima i transparentima na kojima piše “Za FreeDOM spremni”, valja se prisjetiti jedne sitnice koju nitko u tim krugovima ne voli spominjati: sve ideologije i režimi koje ovi novopečeni “oslobođeni” vole citirati, nositi na majicama ili tetovirati po tijelu – likvidirali bi ih bez treptaja.
Tito, Che, Staljin i ekipa
Zanimljivo je kako današnji ljevičari – osobito oni iz LGBTQ+ pokreta – pokazuju simpatije prema likovima poput Che Guevare, Tita, Maoa, Staljina… ne shvaćajući da su ti isti “heroji naroda” njihove ideološke i biološke prethodnike doslovno slali u zatvore, na robiju ili pravo pred streljački vod.
U bivšoj Jugoslaviji, koja se voli predstavljati kao “najliberalnija komunistička zemlja”, od 1945. do 1977. osuđeno je više od 600 ljudi zbog homoseksualnosti. Nije to bilo kažnjavanje zbog “nasilja” ili “zavođenja maloljetnika” – ne, već zbog toga što su bili drukčiji. U optužnicama se navodilo da su “kvarili omladinu”, osobito onu radničku, što je u očima Partije bio neoprostiv zločin. Klasna svijest i čist moral radničke klase – iznad svega.
Na Kubi je bilo još “naprednije”: Fidel i Che nisu se zamarali suđenjima. Homoseksualci su jednostavno – nestajali. Izolacije, logori, radne jedinice… sve uz revoluciju i smiješak drugova. Čak je i sam Che Guevara u pismima znao govoriti da su homoseksualci “degenerici kapitalističkog društva”.
Staljin? Pet godina gulaga ako si “muškarac koji ljubi muškarce”. Sjeverna Koreja? Homoseksualnost nije zabranjena, ali je “neprimjerena socijalističkom moralu”. Kina? Čistke, torture, premlaćivanja i psihijatrijske dijagnoze – sve do 2001. službeno bolest, a neslužbeno i dalje.
I onda… petokraka za “slobodu”?
A danas – imamo LGBT aktiviste s petokrakama, Che majicama i parolama “za slobodu”. Parodija na zdrav razum.
Ako je išta jasno iz povijesti, to je da komunističke ideologije nisu trpile različitosti. Uniformiranost, poslušnost, izbacivanje “dekadencije” i “nemorala” – sve to bio je dio temeljnog narativa svih tih režima. A LGBT populacija bila je – u najboljem slučaju – društveni otpad.
Sloboda po mjeri Partije?
Treba biti jasno – kritika LGBT pokreta ne znači podršku represiji ili nasilju. U svakom zdravom društvu, svatko ima pravo na privatnost, poštovanje i dostojanstvo. Ali ono što danas gledamo nije borba za prava – nego ideološko nametanje uz licemjerne povijesne simbole.
Ne možeš paradirati pod petokrakom i urlati “sloboda”. To je kao da slaviš slobodu pod nacističkim simbolima – potpuno suludo. Jer slobode u tim režimima – nije bilo ni za koga. Pogotovo ne za one koji su drukčije voljeli.
Crodex.net
