Zašto jedemo grožđe iz Južnoafričke republike, pečene skuše iz Tunisa, češnjak iz Kine, teletinu iz Argentine, luk iz Austrije, pijemo vino s Kosova, te narančin sok… tko će ga znati odakle?
Zašto su nam prostrana lijepa naša polja obrasla u šikaru, a nepregledni pašnjaci u trnje?
Zašto trošimo glavninu plaće na živežne namirnice, a domaći uvoznici se pritom basnoslovno bogate na nama uvozom tko zna kakve hrane?
Zašto se naši ribari stalno žale, a talijanski šutljivo tamane tzv. ‘naš’ riblji fond?
Što je to s nama kad ne možemo sami sebe prehraniti, unatoč Bogom danim prirodnim resursima?
Imamo neobrađenu zemlju,mnoštvo nezaposlenih ljudi a uvozimo hranu na dug. Podvlačimo na dug!
To nitko u Europi nema.
Sumnjamo da takvog nečega ima i u Aziji.
To je taj paradoks!!.
Dakle, mi nismo osnovnu stvar u trideset godina svoje države riješili, a to je pitanje poljoprivrednog zemljišta.
Zbog čega građani Hrvatske dopuštaju da (i) poljoprivrednu politiku od osnutka države vode eksperimentatori ili neki drugi koji svjesno za nečiji interes izdaju temeljne interese svoga naroda?
