Na današnji dan je potpisan Washingtonski sporazum između Hrvatske Republike Herceg-Bosne, odnosno Hrvata iz BiH(koje je predstavljala Republika Hrvatska) i Republike Bosne i Hercegovine (u muslimanskoj vladi) 18. ožujka 1994. godine u Washingtonu.
Dogovoreno je primirje između Hrvatskog vijeća obrane i tzv. Armije Republike Bosne i Hercegovine. Unutarnji ustroj teritorija s bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u Bosni i Hercegovini, preoblikovan je u Federaciju državnih jedinica, koja se sastoji od federalnih jedinica, županija (izvorno: kantona), koji imaju jednaka prava i odgovornosti. Županijski sustav predstavlja svojevrsnu obranu kako bi se spriječila dominacija jednog naroda nad drugim.
Washingtonski sporazum je efektivno završio bošnjačko-hrvatski sukob, ali je ostavio mnoge stvari nerješene. Pored toga dogovor ostvaren u Washingtonu uz Daytonski sporazum, danas se smatra jednim od najkontraverznijih političkih rješenja proizašlih iz cjelokupne Jugoslavenske krize.
Hrvati i Muslimani su u Washingtonu, 1. ožujka 1994. godine, potpisali preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije Bosne i Hercegovine koja će omogućiti konfederaciju s Republikom Hrvatskom. Taj sporazum potpisali su dr. Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i Krešimir Zubak. Oni su se suglasili da će biti osnovan Prijelazni odbor na visokoj razini, koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi osnivanja Federacije i Konfederacije. Odbor je započeo s radom 4. ožujka 1994. godine u Beču i nastojao je do 15. ožujka 1994. godine donijeti:
✅Ustav Federacije Bosne i Hercegovine;
✅Prethodni sporazum o Konfederaciji između Republike Hrvatske i predložene Federacije BiH;
✅Sporazum o vojnom rasporedu na području predložene Federacije BiH;
✅Prijelazne mjere za ubrzanje osnivanja Konfederacije i Federacije BiH, uključujući, gdje je to moguće, stvaranje državnog ustroja kako je to naznačeno u Okvirnom sporazumu, kao i sve ostale mjere koje će se smatrati potrebnima.
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su u Washingtonu, 18. ožujka 1994. godine Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće bošnjačko-hrvatske federacije u Bosni i Hercegovini. Premijer Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća Hrvatske Republike Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst Nacrta ustava federacije Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Dana 30. ožujka 1994. godine, Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine prihvatila je velikom većinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se uspostavlja Federacija Bosne i Hercegovine na teritoriju s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom.
SPORAZUM DANAS
Washingtonski sporazum je trebao biti samo prva faza dogovora, dok je druga faza trebala biti uključivanje srpske strane u pregovore. Prema toj zamisli, Republika Srpska je trebala nestati, a Bosna i Hercegovina bi na cijelom prostoru bila županijski uređena zemlja. U nekoliko svojih javnih istupa ovo je potvrdio i potpisnik sporazuma Krešimir Zubak, no kasnije su Amerikanci odustali od te ideje.
Naknadno su neke stvari ukinute, kao dogovor o konfederaciji Republike Hrvatske s Federacijom Bosne i Hercegovine, koja nikada nije zaživjela. Tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić je nakon par godina izjavio kako je prihvatio taj prijedlog iako bio svjestan da, ako se i postigne, nikada neće zaživjeti te da mu je bila svrha obmanuti predstavnike Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Naknadno je potpisan Sporazum o posebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine, koji je ostao mrtvo slovo na papiru.
❌Nakon Tuđmanove smrti su krenule akcije revidiranja i kršenja Washingtonskog sporazuma na štetu Hrvata, jer su brojne ovlasti ukinute županijama.
Novouspostavljena federalna ministarstva prosvjete i kulture, te energetike su formirana suprotno sporazumu, jer su ove nadležnosti, prema dokumentu, morale biti na županijskoj razini. Jednako je s pitanjima radija i televizije jer je Federacija BiH dobila isključivi nadzor nad spektrom frekvencija. Također, od početnog pariteta hrvatskih i bošnjačkih ministara, te obaveznog supotpisivanja zamjenika ministra iz drugog naroda na svaki dokument, se prešlo na bošnjačku nadmoć (8 ministara iz reda bošnjačkog naroda, 3 iz srpskog, no koje su birali Bošnjaci, i samo 5 iz hrvatskog) i nebitnost potpisa zamjenika. Uz to, dokumentom je dopušten ustroj vijeća hrvatskih županija koje bi “koordiniralo politiku i aktivnosti u pitanjima od zajedničkog interesa”, no unatoč dopuštenju, 2001. godine taj pokušaj visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je zaustavio.
Do ključne 2002. godine i promjene Ustava FBiH (Petritschevi amandmani) u sastav Vlade su osim ministara (gdje je Hrvatima bila zagarantirana najmanje 1/3 ministarskih mjesta) ulazili i njihovi zamjenici. Po pravilu, ako je ministar bio Bošnjak – zamjenik je bio Hrvat i obrnuto, ako je ministar bio Hrvat zamjenik je bio Bošnjak. Kada se zbroje mjesta ministara i zamjenika ministara Hrvati su bili ravnopravan partner u federalnoj Vladi (i po brojnosti i po načinu odlučivanja). U načinu odlučivanja u Vladi Federacije BiH uvedene su takve promjene koje su iz ustava izbrisale riječi “konsenzus” i mogućnost bilo kakvog utjecaja konstitutivnih naroda na odluke Vlade, tako da je ostalo isključivo glasovanje običnom većinom. Ta većina su naravno uvijek Bošnjaci (8 ministara + premijer = 9 glasova). Tome treba dodati da zbog svoje brojnosti bošnjačke političke elite redovito popune i srpske kvote u Vladi FBiH (3 ministra). Međutim, to nije bilo dovoljno (11 od 16 ministara plus premijer) pa su u razdoblju 2010. – 2014. (Vlada Platforme) popunili i hrvatske kvote. Ustavna rješenja (2002.) propisuju fiksne kvote ministara po konstitutivnim narodima.
Diskriminatorska rješenja su u samom ustavu kojima se jedan enitet faktički priznaje kao srpski (8 Srba – ministara u Vladi Republike Srpske), a jedan entitet kao bošnjački (8 Bošnjaka – ministara u Vladi Federacije BiH). Ukupno, Bošnjaci imaju 13 ministara (41%), Srbi 11 ministara (34%), a Hrvati 8 ministara (25%) u entitetskim vladama. Tu nije uračunato mjesto entitetskog premijera, premijer Vlade RS-a uvijek je Srbin, a premijer Vlade FBiH uvijek Bošnjak. Bosankohercegovački Hrvat ne može biti premijer niti jednog entiteta prema postojećim ustavnim/zakonskim rješenjima koji su duboko diskriminatorni.
“Sastav Vijeća Naroda i Doma Naroda biće paritetan tako da svaki konstitutivni narod ima isti broj zastupnika. Najmanje osam najviše 17 zastupnika bit će iz reda jednog konstitutivnog naroda. Ostali su zastupljeni u broju koji ne prelazi polovicu predstavnika jednog konstitutivnog naroda u Vijeću naroda, odnosno Domu naroda” – Sarajevski sporazum o ustavnim promjenama. Učinak Barryjevih amandmana jednostavno je omogućavo da hrvatski predstavnici budu izabrani od stranaka koje nemaju potporu hrvatskih birača. Tako je i dan danas uz male korekcije.
U teoriji, bošnjačke stranke su mogle izabrati 6 izaslanika u hrvatski klub Doma naroda, što predstavlja jednu trećinu od 17. Prema Petritschevim amandmanima nije više potrebna većina u svakom klubu Doma naroda nego samo jedna trećina za izbor Predsjednika/Potpredsjednika FBiH.
Predsjednik FBiH je bitan jer potvrđuje Vladu FBiH. Ako u ponovljenom postupku izbora Predsjednika/Potpredsjednika FBiH jedan od domova odbije zajedničku listu, smatrat će se da su kandidirane osobe prihvaćanjem liste u jednom domu. Uvodi se drugi krug glasovanja u kojem je potrebna potvrda u samo jednom domu. S obzirom na to da su Bošnjaci većina stanovništva u FBiH (oko 65%), imaju kontrolu nad Zastupničkim domom Parlamenta FBiH te u praksi nad svim klubovima u Domu naroda osim hrvatskog, jasna je opasnost koju za Hrvate predstavljaju spomenute promjene. Klub izaslanika hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH predstavlja posljednjeg jamca konstitutivnosti Hrvata u BiH.
Viskoki predstavnik Schmidt, koji je promuslimanski nastrojen, nije donio odluke koje će spriječiti preglasavanje Hrvata, nego je samo podigao broj zastupnika u Domu naroda. Muslimani su Hrvatima po četvrti put izabrali člana Predsjedništva BiH, notornog radikala Komšića te nekoliko radikalnih Bošnjaka u hrvatski Dom naroda.
Danas, tridesetak godina kasnije, Federacija BiH još je uvijek u problemima. Proračun je pred slomom, gospodarstvo je nerazvijeno, socijalna davanja velika, administracija velika, županije ne funkcioniraju, nametanje predstavnika Bošnjaka te stalno nezadovoljstvo Hrvata položajem samo su neki od pokazatelja da je Federacija BiH pred vjerojatnim kraje. te da je Washingtonski sporazum ostao nedorečen, previše puta prekršen i da su potrebna nova rješenja. Treći entitet se nameće kao jedini dugoročno rješenje za opstanak BiH koja klizi ka raspadu.
crodex.net
jebo sebi sve zivo tko ga potpisa