Bio sam cenzuriran, napadan, proglašavan i sam ksenofobom, rasistom. Prošao sam nekoliko puta gotovo sve točke tih migrantskih ruta, vrlo brzo shvatio i razotkrio i motive i financijere, medijske i aktivističke poticatelje.
Ksenofobija – izvorno je složenica grčkih riječi ksenos – stranac i fobos – strah. Dakle, strah od stranaca. Pojam se, kaže ‘sveznajuća wikipedia, općenito rabi za opisivanje straha ili mržnje prema strancima ili općenito, prema ljudima drugačijim od samoga sebe. Na primjer, rasizam se ponekad opisuje kao oblik ksenofobije.
Nametanje Hrvatima ksenofobnost, točnije ne strah, već mržnju prema strancima, je već jako dugo modus operandi – vanjskih centara moći, ‘domaćih’ aktivista financiranih izvana, ali i iz državnog proračuna RH, a u tome im svesrdno potporu pruža i dobar dio mainstream media. (Zlo)namjerno, svjesno, iz uvjerenja ili naprosto zbog pomodnosti. Svatko od njih ima svoje razloge za to.
Prošao sve od Afganistana do Afrike
Kako sam migrantsku krizu pratio novinarski, reporterski, od samog početka, još 2015. godine upozoravao sam na to kako će se stvari razvijati. I bio sam cenzuriran, napadan, proglašavan i sam ksenofobom, rasistom. Prošao sam nekoliko puta gotovo sve točke tih migrantskih ruta, vrlo brzo shvatio i razotkrio i motive i financijere, medijske i aktivističke poticatelje. A imao sam prilike boraviti i to više puta na dulje vremena i u Pakistanu, Afganistanu, Bliskom istoku, Africi, dakle područjima od kuda su krenuli ti ilegalni migranti u Europu, dakle i u našu zemlju.
Pratio sam te migracije sve do samog sjevera Europe, Švedske, a prošao i Turske kampove, grčke otoke i samu Grčku, Makedoniju, Srbiju, Mađarsku, Bosnu i Hercegovinu, naravno – Hrvatsku, pa dalje, Austriju, Italiju od Sicilije do sjevera te zemlje, Njemačku, Francusku, Nizozemsku, Belgiju…
A boraveći u njihovim domicilnim državama imao sam prilike upoznavati ljude, njihovu kulturu, tradiciju, religiju, trudio se proniknuti u njihov način razmišljanja.
Udaja za rođaka
Prvo iznenađenje doživio sam davno, u Pakistanu. Moj vozač, simpatični Naim, Paštun s graničnog područja između Pakistana i Afganistana, prilično se dobro služio engleskim jezikom, sate i sate provodili smo u autu razgovarajući. Isprva, bio sam uvjeren da je, uvjetno rečeno, ne baš suviše religiozan. Svake bi me večeri zamolio da mu iz jedinog bara, rezerviranog za strance, u kojem se služio alkohol, ‘prošvercam’ nekoliko boca piva i bocu votke. A konzumiranje alkohola baš i nije u skladu s radikalnim islamom. Isto tako, stalno je maštao o odlasku u Europu, san mu je bila Njemačka. Pitao sam ga – zašto?
‘Boss, diskoteke, žene, djevojke, bordeli… Tamo bih volio živjeti…’
Sve dok mi jednog dana, mrtav ozbiljan nije započeo pričati kako uskoro udaje kći. Djevojčicu od 13 godina! Bio sam zaprepašten.
‘Kod nas Paštuna-muslimana, takva je tradicija. Nakon što žensko dobije prvu mjesečnicu, sposobna je i rađati, dakle, spremna je za udaju. No imamo već i budućeg zeta. Jedan rođak, malo je stariji od nje, ali to je ovdje tako’.
To ‘malo stariji’ ispostavilo se, bilo je podosta stariji. Bio je to neki njegov bratić, njegov vršnjak od 35 godina!
Žene polivene kiselinom
Nisam, naravno, ništa komentirao, ali sam, moram priznati, bio prestravljen time što sam čuo od njega. Tim više što sam nekoliko dana ranije, uz pomoć prijateljice Pakistanke koja je u to vrijeme radila UN-ovom odjelu za zaštitu prava žena, uspio ući u jednu ‘sigurnu kuću na periferiji Islamabada u kojem je bilo stotinjak, što potpuno mladih, što nešto starijih žena, redom osakaćenih – potpuno uništenih lica, ruku… Naime, nije neko pisano pravilo, ali nerijetko se događa da mlada snaha dođe u obitelj, ali nije po volji svekrvi, muževljevim sestrama.
Pa da je se riješe, zaliju joj lice kiselinom ili benzinom, pa zapale…, znajući da će tako unakaženu ženu muž naprosto izbaciti iz kuće. Svojima se ne može vratiti. One sretnije, završe doživotno u takvim skloništima. One manje sretne, na ulicama, omotanih lica, prose za kruh, žive po nekakvim napuštenim zgradama, bez ikakve liječničke ili socijalne skrbi, umiru od zaraznih bolesti kojih tamo ne nedostaje…
Te mi slike noćima nisu dale spavati, a i dan danas me znaju proganjati u snu.
Dakle, Naim se svoje 13-godišnje dijete spremao ‘udomiti’ u obitelj koju, zapravo, osim tog svog rođaka, nije uopće poznavao. Niti njegovu majku, sestre… Jer, kao što su nakon prve mjesečnice djevojčice spremne za udaju i reprodukciju, automatski ih se odijeva u tzv. burke koje prekrivaju sve – lica, ruke, tijelo, naravno. Kako ih niti jedan drugi muškarac, osim njihovog muža, ne bi mogao pogledati. Lica otkrivaju jedino u kući opasanoj visokim zidanim ogradama, pred ženskim dijelom obitelji. Zauvijek. Ili, ako su loše sreće, dok im lica ne sprže zle svekrve, šogorice.
I taj je isti Naim maštao o njemačkim diskotekama i plavokosim Njemicama u mini suknjama, razgolićenih ruku, ramena, lica… O bocama brendija i piva.
Smučilo mi se od svega toga. Posebno nakon što sam u Peshavaru svjedočio užasnom događaju. U nekom internet caffeu kojih je bilo na svakom koraku, djevojka u burki ušla je u jednu kabinu, za njom mladić, bez sumnje njena simpatija, ljubav. Unutra su se, vjerujući da su na sigurnom, strastveno poljubili, ne znajući da ih snima nadzorna kamera i da će vlasnik internet caffea snimku odmah postaviti na internet. Ubrzo je nastao pakao. Rođena braća i otac, djevojku su živu naprosto, na sred trga, polili benzinom i zapalili.
Umirala je u mukama. Nitko nije mogao učiniti ništa. Bar ja, stranac. Samo sam nijemo gledao kako djevojka umire u agoniji, vrišteći dok je uzaludno valjajući se po tlu pokušavala ugasiti plamene jezike koji su ju gutali. Ostali ‘gledatelji’ ne da nisu pookušavali pomoći jadnici, zaustaviti ove luđake, već su su klicali s odobravanjem, neki pljeskali. Mladić je, čuo sam kasnije, pobjegao, no nakon nekoliko dana sam čuo da su ga pronašli negdje u planinama na granici i ubili kao psa.
U Afganistanu još stravičnije
U susjednom Afganistanu, iz kojeg se također u Europu, dakle i u Hrvatsku, slijevaju rijeke ilegalnih migranata, situacija je još stravičnija.
No to su samo neke od tradicija naroda koji tamo žive i u velikom broju pristižu u EU i Hrvatsku. A statistike iz EU država, moja neposredna saznanja s terena, potvrđuju nekoliko stvari: oni ne dolaze ovdje da bi radili. Kult rada, radnih navika, tamo gotovo i ne postoji. Dva su glavna izvora prihoda – uzgoj maka i konoplje, te proizvodnja njihovih derivata – opijuma, hašiša, ilegalno prebacivanje, prodaja. I pljačka. Tradicionalno, u muškarci, dok u kućicama opasanim zidinama žene brinu o kući i djeci, muževi s puškama u rukama u planinama pljačkaju transporte robe na ‘putu svile’ koji je tuda prolazio, putnike namjernike, jedni druge… I tako već stoljećima. I svojih se tradicija, posve sigurno, ne namjeravaju odreći niti kada stignu na svoja očekivana odredišta.
Kao što sam već gore napisao, djevojčicu nakon prve mjesečnice zamataju u burku. I udaju je odmah ili možda nakon godinu, dvije. No oženiti ženu mogu samo oni imućniji, jer nevjeste se, zapravo, prodaju. Mladi momci koji su siromašni, nemaju nikakve šanse niti vidjeti, ženu a kamoli nešto drugo. I takvi u očaju uglavnom dolaze ovdje. Nabijeni adrenalinom, testosteronom, ispranih mozgova religijom, radikaliziranih, vičnih oružju, fanatičnih…
I, iako u Europi, ali i kod nas, mediji i vlasti zbog licemjerne ‘političke korektnosti’ skrivaju od javnosti vijesti o silovanjima, ubojstvima, pljačkama, one ipak putem sve cenzuriranijih društvenih mreža izlaze na svjetlo dana sve više.
Još smo daleko od Švedske
Kod nas još, srećom, situacija nije kritična kao što je to u Njemačkoj ili Švedskoj. U Švedskoj sam u jednom malom mjestu u koje se preselio moj prijatelj i njegova supruga, kod njih susreo i gospođu koja je također ‘pobjegla’ iz Malmoa, grada u kojem je živjela. Samohrana majka s prekrasnom kćeri, plavokosom i plavookom Šveđankom kojoj je bila prisiljena bojati kosu u crno i prisiliti ju da nosi leće kako bi imala tamne oči, jer je tako, vjerovala je, rizik da je novopridošli napaljeni migranti ne napadnu, siluju. Na koncu niti to nije pomoglo. Nakon traumatičnog iskustva, preselile su se u provinciju.
No pitanje je samo vremena kada će se te, njima poželjne destinacije napuniti, pa će se nastanjivati i ovdje, kod nas. I? Hoće li onda strah od tih ljudi biti ksenofobija, rasizam ili realan strah za vlastite živote?
Izvor: dnevno.hr
