Nalazimo li se u raljama raljama globalizma? Globalizam je jedan od najvećih problema današnjeg zapada.
Umjesto tradicionalnog zapadnjačkog supsidijarizma, državnih i unutardržavnih podjela moći, naše je društvo trenutno vođeno odozgo prema dolje, uz posljedično nagomilavanje ogromne količine moći u ruke naddržavnih grupacija koje nitko ne provjerava i koje nikome ne odgovaraju.
Klasična je konzervativna teza, koju je najpoznatije formulirao Edmund Burke, da svaka poluga političke moći mora imati odgovarajući sistem provjere i ravnoteže (eng. checks and balances), a upravo je taj sistem ugušen kroz neraspetljive birokratske mreže EU-a, NATO-a, WHO-a, WEF-a i sličnih parapolitičkih organizacija.
S druge strane mnogi će progresivci tvrditi da je takav oblik vlasti nužan u ovoliko povezanom svijetu, jer postoje širokodruštveni problemi koji se navodno ne mogu riješiti nikako drukčije osim udruženim globalnim poduhvatima.
Vjerujemo da će se u povijesnim knjigama budućnosti ova rasprava našeg vremena ponajviše promatrati kroz aktualne praktične primjere ekološke i covid krize.
Radikalna sloboda vodi u kaotičnu neslobodu – ljudi su kroz formiranje složenih društveno-političkih odnosa i procesa shvatili da se dijela svoje prirodne slobode moraju odreći kako bi u svojoj slobodi u cijelosti mogli uživati.
Poznata metafora društvenog ugovora filozofa 18. stoljeća u svojoj je suštini to artikulirala, a ta se ideja danas može promatrati kao posljednja točka slaganja globalistički nastrojenih progresivaca i lokalno nastrojenih konzervativaca i klasičnih liberala. Političke institucije manifestacija su potrebe osiguravanja takvog balansiranog strukturirano-slobodnog suživota, a podjela moći između tih institucija jamstvo je da nijedna institucija svoju moć neće zloupotrijebiti na način koji bi cijeli taj složeni društveno-politički sistem mogao nulificirati.
Razilaženje spomenute dvije strane dolazi u sljedećem koraku; dok će klasični liberali i konzervativci tvrditi da se politički mehanizam mora kontinuirano regenerirati kako bi se mogao održavati, a da se širokodruštvene promjene pritom vrše postepenim nagomilavanjem tradicija, progresivci će zaključiti da postoje društveni problemi koji su dovoljno važni i dovoljno hitni da ih se mora riješiti odmah – i to ulaganjem cjelokupne moći političkog bića u njihovo rješavanje, pa makar se društvo time radikalno promijenilo.
Ništa nije preradikalno, kako smo čuli tijekom covid teatra, u “borbi protiv virusa”. Ta ideja na prvu nije suluda – uistinu postoje strašni društveni problemi koje bismo, kada bi to bilo moguće, htjeli riješiti istog časa; glad, siromaštvo i smrtonosne bolesti samo su neki od njih, a ako bismo progresivne argumente preselili u aktualno stanje, prvi takav problem vjerojatno bi bio ekološko stanje zemlje.
Kako riješiti nešto toliko kompleksno kao što su navedeni pojmovi bez da se cijeli svijet zajedno baci na njihovo rješavanje?
Kako osigurati da se cijeli svijet baci na to rješavanje ako ne postoje institucije i grupacije koje motiviraju i pozivaju cijeli svijet da to čini?
Pitanja su to na koja, usprkos tome što je jasno da je podosta aktualnih “hitnih” pitanja iskreirano s krajnjim ciljem prostog profita, uistinu nije lako odgovoriti. Na sreću, odgovore na dosta njih je naša mudrošću bogata civilizacija već dala, no mi smo ih nažalost još jednom uspjeli zaboraviti.
Ljudi nisu sveci, pa se njihova grešnost mora držati pod kontrolom moralom, zakonima, institucijama, drugim ljudima i sl. No upravo zato što ljudi nisu sveci, pod kontrolom treba držati i one koji druge drže pod kontrolom. Iz toga da su ljudi dovoljno grešni da ih se mora ograničiti u njihovom djelovanju logički slijedi da ograničiti treba i institucije koje vrše ograničavanje, jer će i njih popunjavati jednako grešni ljudi.
Nema važnijeg političkog pitanja, tvrdio je Karl Popper, nego kako oformiti politički sistem, a da se on sam može obraniti od neizbježne korupcije ljudi koji u njemu imaju moć.
Ako se, stoga, pitamo koja je cijena sporosti rješavanja globalnih kriza, koja je proizašla iz činjenice da se donositelji odluka moraju međusobno razračunati i argumentativno sukobiti, odgovor glasi da je ta cijena nužna kolika god bila.
To što će se ekološka kriza brže riješiti ako sve temeljne odluke u vezi nje donosi mala nelegitimna skupina aktera nije ništa usporedno s time što će se sa svijetom dogoditi ako ta mala skupina u jednom trenutku, koji neizbježno mora doći, počne činiti greške i/ili postane koruptivna. Čak ni u utopiji u kojoj je svatko na vlasti imun na korupciju nitko ne može biti imun na elementarnu ljudsku osobinu grešnosti, a ona ostaje neprepoznata bez spomenutog uravnoteženog sistema provjere, koji u trenutnoj zapadnoj globalističkoj konstalaciji ne postoji.
Globalni se problemi uistinu moraju rješavati suradnjom između društvenih jedinica, no ta suradnja mora biti izgrađena na temelju povjerenja i supsidijarnosti – tako da se odluke donose na najnižoj mogućoj instanci vlasti, kako bi građani koji trpe posljedice tih odluka mogli nekoga držati odgovornima za njih, te kako bi posljedično oni odgovorni mogli biti smijenjeni ukoliko njihove greške (ili korupcija) prijeđu granicu tolerancije.
Eko priča se tako transformira od problema na kojem globalističke interesne skupine mogu bespogovorno parazitirati u problem povezan sa svačijom okolinom; problem kojem se može pristupiti iz ljubavi svakog pojedinca prema lokalnom umjesto iz ljubavi raznih globalističkih utopista prema profitima generiranim iz svojih umjetno stvorenih hitnih slučajeva.
Možda bi se i skandalozne greške i laži oko covida tako mogle jasno prepoznati, pa gospođa koja je javno lagala da cjepivo 100% štiti od smrtnosti ne bi za to bila nagrađena promaknućem.
Kome i kako odgovara WHO za pogrešne zdravstvene upute koje je dao državama članicama?
Kakve veze ima skupina birokratića u Briselu s nizozemskim farmerima kojima onemogućavaju pravo na normalan rad?
Je li itko od tih farmera – tj. suverenih građana, dao legitimitet ikome u Briselu za odlučivanje o njihovim sudbinama?
Koja je to sveta borba bezličnih, poslušnih, banalno zlih globalističkih poltrona koja opravdava svako sredstvo njezinog provođenja?
Postkršćanski zapad, koji se odbacuje kršćanstvo kao arhaičnu izmišljotinu, u svom se ophođenju ponaša gore od najgorih dogmatičnih religioznih fanatika kojima je samokriticizam nepoznat pojam. Savršen primjer ovoga bila je covid kriza; odluke su se donosile odozgo prema dolje, slijevajući se preko zamršene financijski profitabilne korporativno-ovisne birokratske naddržavne mreže u državne procese, u kojima su poslušnički političari slijepo izvršavali ono što im je naloženo.
Ne samo da nitko nigdje u tom nakaradnom procesu nije snosio odgovornost za očite skandalozne greške, već te greške do danas uopće nisu priznate kao greške. Kako i bi, kad su se Burkeove provjere i ravnoteže koje to čine zamijenile propagandom i dogmatizmom, koji su samo logička posljedica manjka sumnje u svoje stavove te manjka nužnosti njihovog dokazivanja.
Između nekad suverenih građana i donositelja odluka stvorio se nepremostivi jaz, pretvarajući politiku u biznis najposlušnijih, a demokraciju kao vladavinu naroda u puku ideju na koju se pozivaju oni koji ju najviše ruše.
Temelj je zapadne kulture nekad bilo kritičko razmišljanje, kojim se svi članovi političkog bića – uključujući vlast i institucije, međusobno razračunavaju, te kroz to razračunavanje dolaze do najboljeg riješenja. Vlast bez odgovornosti po definiciji ne može biti demokratska, a naši vlastodršci na pozive na odgovornost od svojih građana odgovaraju da “tako to čini ostatak naprednog svijeta”.
Napredan je svijet, eto, otišao toliko unaprijed da nas je vratio unatrag – u društvo u kojem razni soroševski, gatesovski, schwabovski proroci građanima nameću svoje vizije, dok je jedino što se promijenilo to da se prorocizmi umjesto iz Delfa slijevaju na ostatak svijeta iz Brisela, Washingtona i ostalih interesnih centara.
Neka nas zastrašuju virusima, ekološkim katastrofama i umjetno stvorenim ratovima – istinski će se zapadnjaci uvijek i zauvijek više bojati koruptivne i nelimitirane moći od bilo kakve virusne ili eko-apokalipse, koja nikako da dođe.
Izvor: Sapere Aude
O blogu Sapere Aude: Sapere Aude je blog nepoznatog autora koji svojevrsna je objava rata prevalentnom nekritičkom mišljenju, nametnutim narativima, banalizmu, globalizmu i dogmatizmu. Riječima F. Nietzschea, razumom ćemo, u ime slobode govora i mišljenja, udarati na sve dogme kako bismo ih prokazali kao šuplje. Preporučujemo vam da posjetite navedeni blog i FB stranicu na kojem možete pronaći još zanimljivih tekstova koji će vas nagnati na kritičko razmišljanje. Sapere Aude- usudimo se znati.
