Stjepan Matković – Marko Trogrlić: Političke bilješke Ante Trumbića 1930.–1938., Hrvatski institut za povijest – Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb – Split, 2019., sv. 1., 928 str. i sv. 2., 551 str.
Tko je zapravo bio Ante Trumbić? Od njegove smrti prije više od osamdeset godina, posvećena mu je lavina publicističkih i znanstvenih tekstova, uglavnom nadahnutih političkim ozračjem u kojem su nastali. Svako razdoblje hrvatske historiografije 20. stoljeća stvorilo je svoju sliku glasovitog Splićanina, odnosno proizvelo tumačenja njegova djela ovisna o odabranoj točki gledanja, koja se strogo upisuju u određeni kontekst. Izrazito složena i slojevita sudbina Ante Trumbića izlagala je egzegete njegove ostavštine napasti da je svedu na segmente, isječke, momente koji bi odgovarali duhu vremena ili osobnim opredjeljenjima. Budni čuvar hrvatskoga Jadrana svakako pripada zatvorenom klubu povijesnih ličnosti kojima nije dopušteno »počivanje u miru«, koje se – ako ne u široj javnosti, barem među intelektualnim krugovima – redovito doziva te ih se izvlači iz čistilišta zaborava u sve moguće, anakronične, pa i najneočekivanije svrhe.
Rođen 1864., Ante Trumbić odrastao je u Splitu, u skromnoj obitelji težaka s Radunice. Ništa nije dugovao povlasticama kojima život, rođenje, obiteljsko podrijetlo znaju nadariti odabranike. Sve je trebao zaslužiti, steći radom i požrtvovnošću. Pretrpljene nepravde ga prirodno usmjeruju prema studiju prava pa postaje odvjetnik. Od mladosti se posvećuje politici. Ističe se kao jedan od vođa južnjačkih liberalnih pravaša, biva izabran u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću u Beču, potom obnaša dužnost gradonačelnika Splita. Beskompromisno je zagovarao ujedinjenje Dalmacije i Banske Hrvatske, savez svih naroda Monarhije ugroženih od percipiranog »Drang nach Osten« prije nego se zauzeo za suradnju svih Južnih Slavena. Kao idejni tvorac »novoga kursa« pridonio je među mnogim drugima kontaminaciji hrvatskoga nacionalnog pokreta novim virusom jugoslavenstva, najagresivnijim do tada. Osuđuje aneksiju Bosne i Hercegovine, oduševljava se za srpske pobjede u balkanskim ratovima, nakon čega će, uoči prvoga svjetskog sukoba, napustiti svoju domovinu.
S Franom Supilom i Ivanom Meštrovićem Trumbić odluči staviti svoj ugled i svoje sposobnosti na raspolaganje Srbiji, u nadi da će pobjeda Antante dokrajčiti omraženu »crno-žutu« Monarhiju i donijeti oslobođenje »Jugoslavena« te njihovo ujedinjenje pod žezlom Karađorđevića. Dalmatinski samoproglašeni predstavnici imaginarnog naroda austrougarskih »Jugoslavena« sanjaju o novoj državi federalnog tipa koja bi poštivala prava i posebne identitete svojih sastavnica, o državi koja ima malo toga zajedničkog s velikosrpskim projektom Nikole Pašića. Nakon zaključivanja Londonskog pakta u travnju 1915., Trumbić je izabran za predsjednika nebuloznoga Jugoslavenskog odbora, kojemu je nemoćan osigurati dovoljnu samostalnost, a još manje paritet prema srpskoj lutajućoj Čaršiji. Pašićevu nacionalizmu, njegovu velikosrpskom jugoslavizmu, nastoji pružiti otpor u krajnje suženim granicama mogućnosti, koliko opće prilike i realno stanje dopuštaju. Sa starim srbijanskim liscem potpisuje naposljetku Krfsku deklaraciju, koja pokopava sve nade o federalnom uređenju buduće zajedničke države. Zatišje oružja i toliko priželjkivani slom Austro-Ugarske dočekuje jedva prikrivenim nepovjerenjem i pesimizmom.
Novo Kraljevstvo SHS nagrađuje ga lisnicom vanjskih poslova. Trumbić se tako uzdiže do vrhunca svoje političke karijere, a ujedno zna da će time biti prisiljen popiti gorku čašu do dna. Sudjeluje na Pariškoj konferenciji, to jest na možda najvažnijem međunarodnom kongresu u povijesti Europe. Ničim impresioniran, dijete s puntarskog Lučca susreće se s moćnicima svijeta, s njima razgovara, pregovara, raspravlja. Njegovi slavni sugovornici prepoznaju u tom uglađenom Splićaninu državnika sebi ravna, te vještog diplomata, upornog pregovarača, istinitog stručnjaka za jadransko pitanje.
Trumbić će upravo uložiti svu svoju energiju u postizanje za Hrvate što pravednijeg razgraničenja s kraljevinom Viktora Emanuela III. U Parizu, u Versaillesu, potom u Italiji, vodit će iscrpljujuću, često osamljenu borbu da spasi što se može spasiti i da svoje Hrvate poštedi teritorijalnog cjenkanja na njihovu štetu. Dok pobješnjeli D’Annunzio podvrgava Rijeku svom burlesknom karnevalu i političkom silovanju, bit će prisiljen lomiti koplja ne samo s predstavnicima izravne »protivničke« strane i njoj naklonjenim silama nego i s vlastitom vladom te izaslanicima svoje države pod Pašićevim utjecajem. S postupnim američkim povlačenjem s europske pozornice, Trumbić shvaća da gubi tlo pod nogama te nema drugog izbora nego prihvatiti bolni Rapalski diktat, koji prepušta, neposredno ili naknadno, 200 000 Hrvata na milost i nemilost Italije, gdje se podivljali nacionalizam fašista sve više približava vlasti. Štoviše, Trumbić je prisiljen pristati na sakaćenje svoje voljene Dalmacije, kojoj se otuđuju Zadar, Palagruža, Lastovo.
Svakako, strahoviti rat završio se, općenito, na europskoj razini »promašenim mirom«, mirom koji je sa sobom nosio bezbroj kolektivnih frustracija i klica novih sukoba, koliko međunarodnih toliko građanskih, mirom koji nije zadovoljavao nijednu stranu, ni poražene ni pobjednike, mirom koji otvara razdoblje »međuraća«, tako retrospektivno nazvano razdoblje, koje ne prestaje davati glavobolje povjesničaru koji mu pokušava pronaći »smisao« – što god to značilo.
Riječ je o novom svijetu začetom u krvi gomila žrtava prve svjetske klaonice, nastalom nakon kataklizme, na neviđenim ruševinama materijalnim, političkim, društvenim, civilizacijskim, moralnim, duhovnim. »Dvadesete« se pokazuju »ludima« manje zbog njihova kulturnog i umjetničkog bujanja, a još manje po njihovim popratnim (prenaglašenim) društvenim promjenama i precijenjenoj liberalizaciji moralnih normi, nego po krizi civilizacije, »brutalizaciji duhova«, izgubljenosti i političkoj dezorijentaciji Europe pritisnute bujicom neriješenih pitanja i opakih evolucija s kojima se ne zna suočiti. U ozračju sterilnosti Društva naroda, kratkotrajne epizode optimizma i nade tako zasjenjuju razmirice oko ratnih odšteta i dugova, opasna nestabilnost Weimarske Republike, opsjednutost Francuske vlastitom sigurnošću, početni diplomatski autizam Sjedinjenih Država, britanski tradicionalni i tvrdoglavi egoizam, nastanak i širenje »revizionizma«, krvavo rađanje sovjetske komunističke vlasti i njenih inozemnih metastaza, pojava talijanskog fašizma, proliferacija histeričnih nacionalističkih organizacija širom kontinenta, uspostava sve brojnijih autoritarnih režima, itd. Sve te kolektivne, političke, društvene »bolesti« poprimit će još dramatičniju dimenziju nakon kraha newyorške burze 1929. i izbijanja velike svjetske gospodarske depresije koja će munjevitom brzinom zahvatiti veći dio svijeta i pridonijeti ubrzanom općem narušavanju međunarodnih odnosa te zaoštravanju tenzija.
Stvara se nova Europa, dezorijentirana, izgubljena, agonizirajuća, koja nije u stanju shvatiti da više ništa neće biti kao prije, da je započela proces samoubojstva. Europa uvjerena da se pakleni užasi globalnog sukoba neće, ne mogu, ne smiju ponoviti i koja još misli da upravlja Sunčevim sustavom. Stari je kontinent doživio geopolitički tsunami nestankom stoljetnih imperija koji su mu osiguravali ravnotežu. Njegova vjera u vlastitu snagu i poslanje, njegov vrijednosni sustav i identitet, potreseni su kao nikad. Njegovi središnji, istočni te jugoistočni dijelovi potpuno mijenjaju dotadašnje oblike. Slomljeno rusko carstvo se mukotrpno pretvara u zastrašujući »crveni« gorostas. Implozijom Habsburške Monarhije, Podunavlje i Balkanski poluotok, dakle prostori krajnje isprepleteni na nacionalnom, etničkom, kulturnom, gospodarskom planu, čine kolijevke novih država, navodno iskovanih po (iskrivljenom) principu narodnosti i samoodređenja, zapravo »montiranih« u duhu kažnjavanja poraženih i u svrhu usklađivanja kontradiktornih interesa pobjednika. U nekim slučajevima riječ je o potpuno umjetnim tvorevinama, bez ikakve demokratske tradicije, bez osnovnih uvjeta za ostvarenje ideala i ciljeva sanjara Versailleske konferencije, u kojima većinske nacije nastoje nametnuti svoju dominaciju narodima stavljenima u zajednički procijep, uz blagoslov europskih arbitara novog poretka i bez obzira na novoizumljeno »pravo manjina«.
Teško bi bilo i zamisliti karakterističniji politički apsurd proizišao iz rata, tipičniju sintezu svih proturječnosti i utega mira od Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. To krhko, bolesno, »protuprirodno« novorođenče Europe otpočetka je osuđeno na stalnu borbu za opstanak, svim sredstvima. Ako mu položaj »pobjednika« i potpora velikih zaštitnika osiguravaju kakav-takav štit protiv pritisaka i neprijateljskog djelovanja većine njegovih susjeda, ne uspijeva se nikako izvući iz latentnog stanja unutarnjega kaosa i uspostaviti zdrave temelje svom daljnjem postojanju.
Smješteno na raskrižju svjetova, s obje strane historijskih linija razdvajanja kontinenta, od rubova bivše Habsburške Monarhije do dubokog Balkana, malo carstvo Karađorđevića okuplja narode različitih vjera, civilizacijskih i kulturnih nasljeđa, povijesnih sudbina i iskustava, političkih tradicija, pobjednike i poražene posljednjeg rata, nacije s okorjelim i suštinskim identitarnim specifičnostima presudnijim od tada sakralizirane jezične srodnosti. Očekivano, zemlja neće biti pošteđena žustrih političkih sukoba koji suprotstavljaju ne samo vlast i centrifugalne nacionalne pokrete nego i same struje »jugoslavizma«, struje međusobno propusnih granica, od unitarističkih, monarhističkih i centralističkih, de facto »velikosrpskih«, do federalističkih, konfederalističkih i republikanskih. Njom će harati masovni prosvjedi, oružane pobune, krvavi obračuni, u klimi stalne krize na vrhu države, gospodarskih teškoća i diplomatskih napetosti. Unatoč svojoj miroljubivosti, Hrvatska seljačka stranka nameće se kao najučinkovitija prijetnja režimu. Pokret Stjepana Radića uživa golemu popularnost po administrativno rastrganim hrvatskim zemljama. Nastoji ne samo okupiti Hrvate, željne jedinstva, suvereniteta i slobode, nego i privući u zajedničku borbu, oko federalističkog programa, sve narode zemlje koje režim Karađorđevića ugrožava, uključujući Srbe.
Nakon dovršenih zadataka na mirovnim pregovorima u ulozi šefa diplomacije Kraljevstva SHS, nakon nesretnog »Rapalla«, Trumbić podnosi ostavku na ministarski položaj i vraća se svojevoljno među obične hrvatske smrtnike. Suočava se s nedaćama i poniženjima koje proživljava njegov narod. Sve jasnije se udaljava ne samo od režima i sustava nego i od vlastitih mladenačkih zabluda. Kao »jedan od ʽočeva’ jugoslavenske države«, »sve se više odmicao od svoga čeda« (vidi predgovor S. Matkovića i M. Trogrlića). Za njega počinju više godina političkoga kolebanja, preispitivanja i traženja svoga mjesta u sjeni nesavladivoga Radićeva pokreta. Treba čekati kolektivnu katarzu potaknutu surovim krvoprolićem u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. da Ante Trumbić prekine s oklijevanjima i politikantstvom. Mučeništvo Stjepana Radića odjednom okuplja u istoj tuzi, u istom ogorčenju, u istom gnjevu, glavninu hrvatske javnosti i oporbe režimu te okreće protiv Beograda nezaustavljivi val nezadovoljstva. Istovremeno, režim se dodatno radikalizira. Iako dotada nije znao odgovarati općoj kontestaciji drukčije nego silom, zastrašivanjem, zatvaranjima, ciljanim ubojstvima, ubrzo nakon atentata primjenjuje svestrani teror i vrtoglavu represiju. Seljačka stranka postaje trajno nezaobilazni stožer hrvatskoga nacionalnog pokreta. Pomirujući se s tom tvrdoglavom činjenicom, priznajući ju i prihvativši ju zdušno, Trumbić priseže na odanost Radićevu nasljedniku Vladku Mačeku. Nedavni apologet jugoslavenstva potpuno raskida sa svojim nekadašnjim iluzijama te od tada posvećuje svu svoju energiju postizanju ujedinjenja i što većeg suvereniteta za svoju hrvatsku domovinu, bilo to u okviru zajedničkoga kompleksa tzv. Južnih Slavena ili izvan njega. Prožet nikad čvršćim i jasnijim ciljevima i misijom dočekuje spreman uvođenje despocije kralja Aleksandra te ulazak Jugoslavije i svijeta u zlokobne 1930-e, kad – u jeku gospodarske krize – sve proturječnosti, opća neodgovornost i zaslijepljenost, nepreboljene traume i strahovi prethodnog razdoblja dolaze na naplatu.
Današnje vrijeme, kad se i obilježava stogodišnjica Pariške konferencije, pokazuje se prigodnim trenutkom za poticanje novih istraživanja o Anti Trumbiću. Stoga će nedvojbeno nadolazećim nastojanjima u tom pogledu silno pridonijeti pojava ovih Političkih bilješki. Iako sadrže brojna pisma i razne druge vrste dokumenata (nacrte, koncepte govora i tekstova, novinske članke, pravne spise itd.), ti su svesci primarno sastavljeni od bilježaka, napisanih »naprečac«, koje – u trenutku nastanka – nisu bile (nužno) namijenjene otkrivanju drugoj osobi, još manje objavljivanju, bez obzira na to što je uvijek postojao rizik da završe u rukama policijskih i obavještajnih službi, i što se njihov autor naknadno potrudio da sva njegova relevantna pisana ostavština bude sačuvana i pohranjena za buduće naraštaje. Ti zapisi stoga odražavaju osobne, intimne poglede bivšeg ministra, razvoj njegove misli, njegove iskrene nade, čežnje, strahove, razočaranja, ljutnje. Omogućuju istraživaču da Trumbića prati u stopu, da s njim doslovno »živi« iz dana u dan, nudeći mu često nova rasvjetljenja i objašnjenja o prijašnjim fazama njegova djelovanja. Preko perspektive splitskog mudraca, kroz njegove bistre poglede i tumačenja, čitatelj promatra i upoznaje prikrivene suptilnosti, skrivene detalje, tajne tadašnje izrazito kompleksne stvarnosti, koliko »domaće« toliko međunarodne. Saznaje mnoge nepoznate aspekte događaja, procesa, fenomena, koji su obilježili vremenski interval 1930-ih, to jest najintrigantnije desetljeće 20. stoljeća, kada se Pandorina kutija otvara, kada se oslobađaju mračne sile, pokreću mehanizmi koji će zavladati i obezumljenom Jugoslavijom i nemoćnom Europom, izložiti ih totalitarnim eksperimentiranjima staljinizma i hitlerizma te ih sve jasnije primicati prema posrnuću, prema novoj apokalipsi.
Posebno su zanimljivi Trumbićevi zapisnici susreta s predstavnicima političkoga, kulturnog i javnog života hrvatskog prostora i cijele Jugoslavije, jer je malo tko zaobilazio staroga dalmatinskog augura, »gospodina u političkoj areni«, povodom boravka u Zagrebu. I »prijatelji« i protivnici su mu kucali na vrata. Hodočastili su mu sljedbenici Hrvatske seljačke stranke, obraćali su mu se vođe i pripadnici čitave lepeze hrvatske oporbe – uključujući aktiviste emigracije (!) – strani utjecajni uglednici, glasnici vladajućih krugova i dvora, predstavnici manje-više svih stranaka države, svi koji su tražili izlaz iz političkog meteža nastalog uspostavom Šestosiječanjske diktature. Njegov utjecaj je ubrzo prepoznao i beogradski režim. Izgleda da je Trumbiću prijetila ista sudbina koja je zadesila Milana Šufflaya, Josipa Predavca, zamalo i Milu Budaka… Nitko od Trumbića nije ponudio bistrije analize političkog mentaliteta famozne Čaršije niti bolje upozorio na fanatičnu i megalomansku velikosrpsku osnovu, bizantizam i »kajmakčalanski« tropizam cjelokupne beogradske političke kaste, od autokrata Aleksandra, to jest nesuđenoga »sveslavljanskog pravoslavnog Imperatora«, do dvora i vlade preko oporbe, uz rijetke časne iznimke, posebice kad se usuđuju Hrvatima prodavati »slobodu«, to jest razne varijante tzv. »amputacije«, ali amputacije prethodno mesarski amputirane Hrvatske, osuđene na ulogu plijena talijanske teritorijalne proždrljivosti.
Političke bilješke otkrivaju jednog posve novog Trumbića, odnosno istinitog Trumbića. Za dubinsko poznavanje Trumbića, njegova života, djela i misli, pokazuju se mnogo važnijima nego sve što je dosad o njemu rečeno, napisano, objavljeno. Premašuju sve znanstvene i publicističke knjige i članke njemu posvećene od njegove smrti, protkane sukcesivnim, katkad oprečnim ideologijama koje su gospodarile hrvatskim intelektualnim mikrokozmom. Političke bilješke su bitnije od samih Trumbićevih objavljenih tekstova koji se uglavnom vežu za određene političke prilike i potrebe. Korisnije su od njegovih autobiografskih ili memoarskih spisa, jer se Trumbić nije čuvao zamki tog žanra, u kojem autori uobičajeno sebe ističu, pravdaju, sebi pripisuju sve zasluge i pozitivne uloge.
Koliko god se u principu odnosile na 1930-e, ove Političke bilješke čine sintezu cjelovitoga Trumbićeva života, riznicu iz koje se mogu izvući odgovori na sve zagonetke njegova života. Od dana današnjeg nitko neće smjeti pisati ni govoriti o Trumbiću ako nije prethodno duboko uronio u Političke bilješke. Teško će biti uopće pisati o cijelom tom razdoblju hrvatske povijesti, od početka stoljeća do predvečerja Drugoga svjetskog rata, bez pozivanja na ovu knjigu. Iz Političkih bilježaka izlazi na vidjelo neslućena veličina Ante Trumbića, to jest najznačajnije figure hrvatske povijesti šire prekretnice 19. i 20. st. To će priznati, to će morati priznati i oni koji Trumbića ne štede svojih kritika, čim uzmu ovu dvosveščanu knjigu u ruke.
Književni povjesničar Dubravko Jelčić je Trumbićev životni i politički put »od hrvatstva do hrvatstva« sintetizirao formulom »do pakla i natrag«. No, pakao zna zaista biti popločan dobrim namjerama. Trumbić se uvijek držao etike, humanizma, poštenja i univerzalnih vrijednosti koje je umnogome dugovao kršćanskoj i klasičnoj tradiciji svoga rodnoga grada. Smatrao je da ništa trajno ne može biti postignuto bez moralnog temelja, da svaka borba mora dovesti do dijaloga i pomirenja. Nije mu padalo ni na kraj pameti da se patnje Hrvata mogu ublažiti na štetu drugih naroda. Njegova »zakopčana«, hladna i nepokolebivo smirena vanjština krila je iskrene strasti, goruće ideale, spremnost na sva žrtvovanja za dobrobit svoje nacije. Sa svim svojim blistavim uspjesima, zabludama, proturječnostima, Trumbićev život jednostavno odražava put hrvatskog naroda prema nacionalnom sazrijevanju, u određenom vremenu, u određenim, višeslojnim, tragičnim i neponovljivim okolnostima. Preko sada objavljenih Političkih bilješki i zahvaljujući golemom trudu dvojice sjajnih povjesničara, Marka Trogrlića i Stjepana Matkovića, Trumbić napokon dobiva priliku da sve »kaže«, da se očituje, da sve objasni, da se obrani, jer »povijest zna biti još nezahvalnija od samih ljudi« (Chateaubriand). A čitatelj će zasigurno upoznati, ili ponovno otkriti, iznimno oštrouman i fascinantan duh koji je za svoju napaćenu domovinu radio, stradavao, žrtvovao se, koji je uz svoj narod »odrastao«, veselio se, tugovao, griješio, prošao bure i nevere, jednom riječju… živio!
Znameniti Napoleonov diplomat Talleyrand svojedobno je napisao: »Stavio sam se na raspolaganje događaja, pa ako sam uspio ostati Francuz, sve mi je odgovaralo«. A tko pročita ove Političke bilješke shvatit će da je Trumbić itekako ostao Hrvat, ponosan, častan, plemeniti Hrvat.
Edi Miloš/Matica hrvatska
