Milorad Pupovac i SNV u Zagrebu polažu kamen spoticanja. U plemenitu misao koja je ovu ideju svojevremeno potakla, kad su u pitanju esenveovci, zaštitnici bagre koja ni danas ne želi reći gdje su zakopani Hrvati, nesrbi i lojalni Srbi mučki ubijeni u srpsko-fašističkoj agresiji na Hrvatsku, ne vjerujem ni malo, piše Tanja Domazet Belobrajdić čiju Facebook objavu prenosimo u cijelosti.
Ovaj kamen spoticanja, samo je još jedan “kamen spoticanja” u politici koja se sustavno provodi od Domovinskog rata – spominjati ustaše, hvatati nevidljive ustaše, ukazivati na ustašluk, a sve samo u jednoj namjeri – minorizirati srpske zločine, ali i komunističke, koji su i danas, sramno, tabu tema. Nikakve, ali baš nikakve želje u Pupovcu&co za normalizacijom odnosa između hrvatskih Srba i većinskog stanovništva nema, jer oni na takvim sukobima parazitiraju. Kad bi se u Vukovaru, Škabrnji, Tovarniku, Saborskom, Kostrićima, Voćinu itd. na svako mjesto gdje je u srbočetničkoj agresiji ubijen Hrvat, postavio kamen, ne bi se imalo gdje normalno hodati. Za tjedan dana je obljetnica pokolja na Lušcu.
U tom su prigradskom naselju ljudi ubijani na kućnom pragu, pred školom su strijeljane žene i djeca. Tamo treba postaviti, ne kamen, nego stijenu spoticanja. Ali, neće. Jer, zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti.
Usput, tek primjer, ako to ikoga više uopće i zanima, Stjepanu Vidakoviću s Lušca ubijeni su šesnaestogodišnji sin, supruga, brat, nećak, nećakova trudna zaručnica, otac, majka, punac i punica. Za njihovu smrt nitko nije odgovarao, ali nemojmo da nas takve “trivijalne” stvari danas uznemiravaju.
