Milijunima odbačenih, zgaženih, ostavljenih, bolesnih, umirućih, najsiromašnijima od siromašnih bila je kao majka i upravo su joj oni dali naziv Majka Tereza, naziv koji osim nje nije dobila ni jedna žena 20. stoljeća. Služeći im, postala je jedna od velikih osoba našega vremena, vjerodostojan i neodoljiv simbol kršćanske ljubavi prema bližnjemu.
‘Ako ikada postanem sveta, ja ću biti svetica tame, svetica noći. Jer ću biti odsutna s neba, da bih palila svjetla onima koji žive u tami, na zemlji.’
I sama je u svom duhovnom životu, prema vlastitim zapisima, živjela iskustvo nutarnjeg mraka. Već na početku osnivanja svoje Družbe Misionarke ljubavi, koju je nazivala isključivo Božjim djelom, nadbiskupu Perieru je povjerila: ‘U meni je strašna tama, kao da je sve mrtvo. Osjećam to još od početka rada na Djelu’.
– Kad je Majka Tereza umrla, i vanjska simbolika označila je njezin život kao svetice noći. Tada je, naime, nestalo gradske struje. Dakle, tama. No, to još i nije toliko čudno, jer u Kalkuti je često nestajalo struje. Sestre su u kući imale dva agregata koja bi se tada automatski uključila. No, u trenutcima Terezijine samrti, ni agregati nisu proradili. To se nikad prije nije dogodilo. Sestre i liječnik onda su upalili svijeću. Rekao sam: ‘U tami Kalkute, vratila se u kuću Očevu, pošla je u zagrljaj Gospodinu ona, koja će postati svjetlo, ne samo Kalkute i Indije nego cijelog svijeta’ – kaže don Lush Gjergji, bliski prijatelj i biograf sv. Majke Terezije.
O svetoj, najvećoj ženi 20. stoljeća govorio je 8. ožujka u Zadru.
– Sestre i liječnik govorili su mi da je to nevjerojatno, da se nikad nije dogodilo da zataji agregat. Struje nestaje više puta. Kad sam bio u Kalkuti, rekli su mi: ‘Imamo agregate, ne brinite se. To je vlastita proizvodnja, automatski se uključe kad struja nestane’. Ali, na Terezijinoj samrti, nisu – kaže don Lush.
I smrt Majke Terezije je posebna, kakav je i sav njezin život. Tim više je zanimljiva igra znakova Providnosti, da posljednji trenutci života Terezije na zemlji budu i u izvanjskoj tami. Time je zapravo i materijalno počašćena. Kao da je Gospodin htio reći: ‘Majka Terezija je toliko moje i svjetlo svijeta, da u trenutcima njezina prijelaza i našeg Susreta, osim nje, nema mjesta ni za jedno drugo svjetlo prirode i zemlje.’ Sve je oko nje moralo ugasnuti, da svjetlo i sjaj Majke Terezije još više dođu do izražaja.
Terezija je imala duboku čežnju za Bogom, do bola. No istovremeno i osjećaj odbačenosti od Njega, praznine, da je zapravo bez vjere, ljubavi i žara. To je pratilo njezino osnivanje Družbe i kasnije djelovanje.
Evo što je zapisala Tereza koju je Isus pozvao: ‘Dođi, budi moje svjetlo’:
‘U meni je sve ledeno i hladno. Jedino me ta slijepa vjera vodi naprijed. Osmijeh je veliki plašt koji krije nebrojene boli. Molim te, zamoli Gospu da mi bude Majka u toj tami.’
‘Nisam znala da čovjek ljubeći može toliko trpjeti. Bilo je to trpljenje gubitka, čežnje, boli koja je ljudska, ali prouzročena božanskim.’
‘Prvi put u ovih 11 godina uzljubila sam tamu. Jer sada vjerujem da je ona dio, vrlo, vrlo mali dio Isusove tame i boli na zemlji… duhovna strana djela.’
Sv. Majka Tereza – žena Euharistije
Majka je sav svoj hod crpila u euharistijskom Isusu. Svaki zavod koji je otvorila nazivala je svetohraništem za Isusa.
– Ne mogu vam izreći koliki me ushit obuzima kad svećenik polaže Isusa u novo svetohranište – zapisala je Majka Tereza.
Ta je istina njezina života potvrđena i u njezinim smrtnim trenutcima.
– Liječnik kardiolog koji je pratio Majku bio je hinduist. Kad je imala krize, Majka je tražila da joj donesu, ne samo Isusa da se pričesti nego i svetohranište, da bude u društvu s Isusom. Kad je vidio smrtni čas, liječnik je dozivao sestre: ‘Donesite kutiju, donesite kutiju!’.Sestre nisu razumjele, koju kutiju. A liječnik je rekao: ‘Onu koju Majka Terezija gleda mirno, dostojanstveno i blaženo’. Tada su shvatile da je to tabernakul i donijele su ga. Donesite kutiju značilo je: donesite Isusa. Svetohranište. Sv. Majka Tereza je, gledajući tabernakul, kako je to svakodnevno činila cijelog života, zatvorila oči i pošla u zagrljaj Bogu – svjedočio je don Lush.
‘Smrt je nastavak života, nadopuna života, najsigurnije sredstvo da se vratimo Bogu. Povratak k Njemu je povratak u Kuću Očevu.’
Tijekom 28 godina njihova druženja, Majka Terezija nikad nije upotrijebila riječ smrt, nego ‘povratak u Kuću Očevu, zagrljaj s dobrim Ocem’.
– U tom je smislu na neki način već živjela u raju, dok je bila na zemlji. Njezina ogromna ljubav prema Kristu i Euharistiji potvrđena je i tom zadnjom gestom na samrti. Kad je primila Nobelovu nagradu 1979. god., rekao sam joj: ‘Sad si dobila sve nagrade’. Odgovorila mi je: ‘Moja nagrada je Isus i Euharistija’ – rekao je don Lush.
