Oni koji su Ravno, ignorirajući ratno stradanje, pokušali izbrisati iz povijesti, nisu, usprkos svim nastojanjima, uspjeli. Kao u inat, ovaj je hercegovački kraj potpuno obnovljen i živi jedan novi život. Iz mjesta gdje je počeo rat u BiH danas dolaze samo dobre, gdjekad i ekskluzivne vijesti.
Malo je izjava bosanskohercegovačkih dužnosnika ostalo upamćeno poput one Alije Izetbegovića iz rane jeseni 1991. Dok je Hrvatska uvelike gorjela, srpski agresori sredinom rujna okupirali jug BiH kaneći presjeći komunikaciju Popovo polje – Zavala – Slano, „prvi predsjednik“ se, mrtav-hladan, putem TV Sarajeva obratio pučanstvu:
„Stavit ću im svima na znanje da Bosna i Hercegovina ne želi biti sudionik u ovom bezumnom činu. Na temelju navedenog i onih zaključaka koje znate, odluka Predsjedništva o mobilizaciji vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazovete na mobilizaciju, ni na poziv da sudjelujete u građanskom ratu. Niste dužni, zapamtite, ništa vas ne obvezuje na to, da dižete ruke jedni na druge, da pucate jedni na druge… Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji ga žele voditi. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno s nama učiniti sve da sačuvamo mirnu Bosnu.“
Alijina ”maslinova grančica”
Bosna, a osobito Hercegovina već odavno nije bila mirna. Dok je rečeni sarajevski golub mira (u nevrijeme) oponašao Gandhija, skupina Hrvata je 18. rujna u Vinjanima nadomak Posušja napala vojni transporter, ubijen je stariji vodnik JNA-a Vojko Čeh, a ranjen jedan vojnik JNA-a. Na hrvatskoj je strani poginuo Ludvig Pavlović, jedini preživjeli iz skupine hrvatskih gerilaca ubačenih u Jugoslaviju 1972., znanih kao Bugojanska skupina. Dva dana kasnije u Hercegovinu su ušli dijelovi Užičkog i Titogradskog korpusa. JNA je u to vrijeme širila propagandu da Ravno, čija je okupacija počela sredinom rujna, uopće nije u BiH.
U takvim okolnostima – čini se da im je Alija povjerovao – Izetbegović maše maslinovom grančicom (mira).
Zato treba uporno ponavljati kako je glasovitu izjavu: „Ovo nije naš rat!“, dao 6. listopada ’91., a Užički i Titogradski korpus, potpomognuti rezervistima iz Crne Gore, već su zauzeli dominantne visove na južnoj i istočnoj strani Mostara – Humu, Gubavici i Fortici.
Jasno, uz demonstrirano Izetbegovićevo političko (i vojno) sljepilo, iskazano kad mu je rat već bio u vlastitoj avliji, nužno je još jedanput naglasiti njegov stav da se u Hrvatskoj vodi(o) građanski rat, kao ilustraciju njegova razumijevanja aktualne situacije. Slijedom čega treba prizvati knjigu Warrena Zimmermana u kojoj taj američki veleposlanik svjedoči kako mu je Izetbegović krajem listopada rekao da Zapad ne smije priznati Hrvatsku.
A o rujanskim danima ’91. zorno svjedoči kaznena prijava što ju je potkraj srpnja ’93. Okružno javno tužiteljstvo Mostar podnijelo protiv 212 osoba, među kojima je bio trebinjski načelnik Božidar Vučurović upamćen po izjavi: „Izgradit ćemo još stariji Dubrovnik.“ U prijavi se kaže: „Sredinom rujna, točnije 18. rujna ’91., neprijateljske postrojbe opkoljavaju područje općine Ravno. Odmah po dolasku rezervisti su otpočeli ukopavanje ratne tehnike, odnosno teškog naoružanja čije su cijevi bile okrenute prema Ravnu i drugim mjestima naseljenim hrvatskim pučanstvom.“
Tako je svjedočio potpukovnik Komšić
Rezervisti bivše JNA su 19. rujna ušli u samo selo i na nekoliko načina provocirali i maltretirali mještane. Silovit napad uslijedio je 1. listopada, o čemu je – ne sluteći kako će to kasnije biti ključni dokaz za početak agresije na BiH – svjedočio potpukovnik JNA Đuro Komšić. I to uživo za Televiziju Crne Gore. TV reporter, dok grmi na sve strane, pita Komšića iz kojih se sve oruđa otvara vatra. „Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica, a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica“, raportira potpukovnik. Na što novinar postavlja pomalo i nezgodno pitanje, zapravo primjećuje kako u selu nema hrvatskih snaga.
„Znate što, oni se kriju po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo poduzeti sve mjere tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom“, kazao je Komšić najavljujući kako uskoro slijedi akcija čišćenja.
Osim potpuno srušena sela, ubijeno je 24 ljudi, ranjeno ih je 11, a njih 18 je utamničeno u Trebinju. Po bestijalnosti upamćen je ostao pokolj u Kijevu Dolu gdje je zaklano sedam staraca.
Razlog za zločin u Ravnom bio je, u biti, odmazda za poraz JNA i četnika od Hrvatske vojske kod Čepikuća. No, iz svoga je beogradskog stožera JNA priopćila kako je uništeno jako ustaško uporište iz kojeg je pružana potpora Dubrovniku.
Nakon osam mjeseci i okupacije postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatske vojske i Hrvatskih oružanih snaga su u lipnju ’92., u okviru akcije Lipanjske zore, oslobodile Ravno. Tada su već granate padale i po Sarajevu pa se, vjerujem, Alija s nelagodom sjećao svojih izjava iz listopada ’91.
Budi se istok, a i zapad će!
Ravno je dugo bilo zaboravljeno, obnova je slabo išla… No, posljednjih godina iz ovoga dijela Hercegovine stižu (samo) dobre vijesti. Istina, gdjekad i senzacionalne poput one kako je Općina Ravno Zdravku Mamiću prodala parcelu, što je na svome Facebook profilu, hvaleći se fotografijom s najpoznatijim hrvatskim (samo)prognanikom, „provalila“ jedna lokalna političarka.
Jake su (hrvatske) novinarske snage poslije toga pohrlile na jug Hercegovine. Slijedom čega je Slobodna Dalmacija utvrdila kako do toga transfera ipak nije došlo. Općina, naime, nema toliko velikih parcela za sportski centar i izgradnju luksuznih vila, što je Mamićeva ambicija. Takve se, naime, parcele mogu kupiti samo od privatnih vlasnika.
U ovoj hercegovačkoj općini bilježi se i stanovita inverzija – istok je razvijeniji od zapada. U istočnom dijelu je već glasovita Ivanjica gdje četvorni metar građevinskog zemljišta košta od 40 do 100 eura, dok je na zapadu cijena kvadrata (samo) 5 – 10 eura. Problem je prevelik broj suvlasnika parcela, pa se potencijalni investitori nerado upuštaju u posao.
Ipak, investitora ne manjka. Uspješni Hrvati iz Švedske i Švicarske kupili su teren za gradnju 40 urbanih vila u izvornom hercegovačkom stilu. Računaju na bogatu klijentelu kojoj bi vile bile baza za dnevne izlete, za što ova općina pruža idealne uvjete: do Dubrovnika je 50 km, do Mostara 80, do Stona 40, a do Crne Gore manje od 100 km.
Istina, pandemija COVID-19 je sve usporila, ali nema bojazni da će ovaj projekt propasti.
Vjetrenica – čudo prirode
Uostalom, i Ravno ima što pokazati gostima. Tu je, dakako, Vjetrenica, jedna od najpoznatijih špilja u Europi i prva u svijetu po bioraznolikosti u kojoj ima više od 230 životinjskih vrsta. Prošle godine ju je, primjerice, posjetilo oko 15 000 gostiju. A samo je pitanje dana kad će biti uvrštena na službenu listu UNESCO-ve svjetske prirodne baštine.
Oni koji su Ravno, ignorirajući ratno stradanje, pokušali izbrisati iz povijesti, nisu, usprkos svim nastojanjima, uspjeli. Kao u inat, ovaj je hercegovački kraj potpuno obnovljen i živi jedan novi život. Iz mjesta gdje je počeo rat u BiH danas dolaze samo dobre, gdjekad i ekskluzivne vijesti.
Piše: Josip Vričko/nedjelja.ba
