Karol Wojtyla, kasniji papa Ivan Pavao II, doživio je svoje svećeništvo punim plućima. Sakrament Reda preobražava običnog čovjeka u svećenika koji je ljubljeni sin Vječnog Oca, čedni supružnik Crkve, duhovni otac duša, glava tijela Kristova i pastir koji polaže život za stado.
Kršćanin mora imati hrabrost, strpljivost i sposobnost suočavanja sa strahom, neizvjesnošću i zastrašivanjem od svijeta i zloga. Na temu duhovnog ratovanja, papa Ivan Pavao II. stavio je svjež, snažan naglasak na ulogu Duha Svetoga. Svećenici egzorcisti i njihovi timovi u potpunosti se oslanjaju na Duha Svetoga u svakom slučaju kada je potrebno oslobođenje od zlih duhova.
Poznati biograf pape Ivana Pavla II. George Weigel održao je dirljivo glavno izlaganje o patnji u životu sv. Ivana Pavla II. na nacionalnoj konferenciji Vijeća glavnih redovničkih poglavarica 2005. godine. Tema konferencije bila je Iscjeljenje i otajstvo patnje. Bila sam tamo da dam svoje svjedočanstvo o patnji i ozdravljenju u obitelji, ali najveći svjedok kojeg smo čuli bio je Weigel o životu Karola Wojtyle. U posljednjim danima svog života koji su se odigrali na svjetskom kazalištu, poljski papa postao je slika Sluge patnika o kojem je tako rječito pisao prorok Izaija.
Apostolsko pismo pape Ivana Pavla II. o značenju i vrijednosti ljudske patnje (Salvifici Doloris, 11. veljače 1984.) sadržavalo je proročku poruku – jednu od mnogih. Tema kršćanske patnje prožimat će tri točke predstavljene u ovom razmišljanju o životu sveca koji je zauvijek promijenio moj život.
Tijekom svoja tri putovanja u njegovu voljenu Poljsku, pratila sam njegove tragove moleći usput za milost da budem ona koja ljubi Boga i duše pod Marijinim plaštom prema Wojtylinu primjeru. Šest puta kada sam vidjela papu Ivana Pavla II. u Rimu doživjela sam Kristovu ljubav koja je zračila kroz ovog odabranog proroka, svećenika i egzorcista. Prisustvovala sam njegovoj kanonizaciji 27. travnja 2014. jer mu dugujem zahvalnost, piše Kathleen Beckman s Catholic Exchange.
Prorok
U obraćanju tijekom Euharistijskog kongresa u Philadelphiji 1976. za proslavu dvjestote obljetnice potpisivanja Deklaracije neovisnosti, kardinal Karol Wojtyla rekao je:
Sada se nalazimo pred najvećom povijesnom konfrontacijom koju je čovječanstvo ikada doživjelo. Ne mislim da to u potpunosti shvaća široki krug Američkog društva, ili cijeli široki krug kršćanske zajednice. Sada smo pred konačnim sukobom između Crkve i anticrkve, između evanđelja i antievanđelja, između Krista i antikrista. Sukob je unutar planova Božanske Providnosti. To je, dakle, u Božjem naumu, i to mora biti kušnja koju Crkva mora prihvatiti i hrabro se suočiti…
Ovo 38-godišnje proročanstvo odvija se sada kada je u tijeku velika bitka za dušu Crkve. Papa Ivan Pavao II. pripremio nas je da krenemo putem koji leži u planovima Božanske Providnosti. Više puta je poučavao, ne bojte se – ponavljajući Kristove riječi u Svetom pismu gdje se ista poruka ponavlja više od 100 puta – ne bojte se! Sveti Ivan Pavao II. bio je proročki glas, prorok hrabrosti, i kao i svi proroci bio je ili prihvaćen ili odbačen. Kakvo je katoličko shvaćanje hrabrosti? Sveti Toma Akvinski uči: “Čvrstina duše mora biti ono što čvrsto veže volju za dobro razuma u suočavanju s najvećim zalima.”
Život Karola Wojtyle profil je u hrabrosti od vremena njegove mladosti pune gubitaka i opasnosti do starosti pune tjelesnog omalovažavanja prikazanog na pozornici svijeta za tajanstvenu publiku koju je volio kao što voli Krist.
Kršćanin mora imati hrabrost, strpljivost i sposobnost suočavanja sa strahom, neizvjesnošću i zastrašivanjem od svijeta i zloga. Sveti Ivan Pavao II. je rekao: „U nutarnjem srcu svake osobe može se čuti Božji glas i podmukli glas Zloga. Potonji nastoji prevariti ljudsku osobu, zavodeći je izgledom za lažna dobra, odvesti je od pravog dobra koje se sastoji upravo u ispunjavanju božanske volje” (Angelus, 9. ožujka 2003.).
Svećenik
Karol Wojtyla doživio je svoje svećeništvo punim plućima. Sakrament Reda preobražava običnog čovjeka u svećenika koji je ljubljeni sin Vječnog Oca, čedni supružnik Crkve, duhovni otac duša, glava tijela Kristova i pastir koji polaže život za stado.
U svojoj knjizi Dar i otajstvo Papino osobno svjedočanstvo otkriva tešku situaciju koja je obilježila njegovo razlučivanje zvanja. Lonac patnje nikada nije daleko od sveca u nastajanju.
No, vratimo se na 1. rujna 1939. godine. Izbijanje rata radikalno je promijenilo tijek njegovog života. Istina, profesori Jagelonskog sveučilišta nastojali su započeti novu akademsku godinu na uobičajen način, ali predavanja su trajala samo do 6. studenoga 1939. Toga su dana njemačke vlasti okupile sve nastavnike na sastanku koji je završio deportacijom istaknutih znanstvenici u koncentracijski logor Sachsenhausen. Razdoblje mog života posvećenog proučavanju poljskog jezika i pisma tako je završilo, a počelo je razdoblje njemačke okupacije.
Karola Wojtylu za svećenika je zaredio 1. studenoga 1946. krakovski nadbiskup kardinal Sapieha. Svoje svećenstvo i svoju braću svećenike volio je očinskom ljubavlju, o čemu svjedoče njegova godišnja pisma na Veliki četvrtak.
Draga braćo, …U svakoj našoj biskupijskoj zajednici okupit ćemo se, na ovaj rođendan našeg svećeništva, da obnovimo milost sakramenta Reda, da potaknemo ljubav koja je obilježje našeg poziva. Slušamo Krista kako nam govori govoreći apostolima: “Nitko nema veće ljubavi od ove da tko život svoj položi za prijatelje svoje… Ne zovem vas više slugama…, nazvah vas prijateljima.”
Pred njim koji očituje ljubav u njezinoj punini, mi, svećenici i biskupi, obnavljamo svoja svećenička opredjeljenja. Molimo jedni za druge, svaki za svog brata, i svi za sve. Molimo Vječnog Oca da uspomena na Arsov lijek može potaknuti našu revnost u njegovoj službi. Molimo Duha Svetoga da pozove u službu Crkve mnoge svećenike kalibra i svetosti Arskog lijeka: u naše doba ona ima toliku potrebu za njima, a ništa manje nije sposobna dovesti do punog cvjetanja takvih zvanja. Sa svoje strane, još jednom vam uvjeravam svoju veliku naklonost i, s vašim biskupom, šaljem vas na svoj apostolski blagoslov. (Vatikan, ožujak 1986.)
Egzorcist
Papina enciklika o Duhu Svetomu (Dominum Et Vivificantem) iz 1986. poučava: „Ne samo da je đavao uključen u duhovni rat, već je i Duh Sveti jednako uključen, ili više uključen u njega, donoseći muškarcima i ženama dobre volje sposobnost da prevladaju zlo u njihovim životima, kako bi i oni mogli reći: “A zakon nadođe da se umnoži grijeh. Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim. 5,20).” Na temu duhovnog ratovanja, papa Ivan Pavao II. stavio je svjež, snažan naglasak na ulogu Duha Svetoga. Svećenici egzorcisti i njihovi timovi u potpunosti se oslanjaju na Duha Svetoga u svakom slučaju kada je potrebno oslobođenje od zlih duhova.
Prema intervjuima s glavnim egzorcistom Rima, vlč. Amorth, (citirano u knjizi Joséa Maria Zavale Así se vence al demonio) papa Ivan Pavao II. proveo je najmanje dva ili više egzorcizama protiv “iznimno moćnih demona”. Vlč. Gabriel kaže: “Sjećam se savršeno. Poznajem Francescu, mladu damu koja je tog jutra bila prisutna tijekom Papinske audijencije u Vatikanu.
Prethodno je biskup djevojačke biskupije pitao Papu bi li bio voljan izvršiti egzorcizam nad njom, a on je bez oklijevanja dao svoj pristanak. Papa je odmah krenuo s egzorcizmom, u svojoj privatnoj kapeli u Vatikanu. Francesca nije učinila ništa osim pljunula, previjala se i puzala po tlu. Ljudi oko Pape nisu mogli vjerovati svojim očima: ‘Nikad nismo vidjeli prizor poput onih opisanih u Evanđelju’, priznali su. Doista, Ivan Pavao II. je rekao: ‘Sve što se događa u Evanđeljima događa se i danas’.”
Što se tiče drugog egzorcizma, bilo bi previše za ovo kratko razmišljanje. No, kao završnu točku, vlč. Amorth se sjeća da je jednom upitao vraga zašto se toliko boji Ivana Pavla II., „Rekao mi je da se to dogodilo iz dva razloga: prvo, jer je Papa osujetio njegove planove padom komunizma u Europi. A onda zato što je oteo duše mnogih mladih ljudi tijekom svog papinstva.”
Vlastitim riječima Ivana Pavla II.: „Odlazi, Sotono!’ Mesijin odlučan stav primjer je i poziv za nas da ga slijedimo s hrabrom odlučnošću. Đavao, “princ ovoga svijeta”, i danas nastavlja svoje prijevarno djelovanje. Svaki čovjek, iznad vlastite požude i lošeg primjera drugih, također je iskušavan od đavla, a tim više kada je toga najmanje svjestan.” (Vatikanski arhiv: Angelus 17. veljače 02.)
