Orwell bi bio zadovoljan, ako prije ne bi poludio od bijesa, jer se svijet izmijenio točno u skladu s principima novogovora.
Orwellov svijet je distopija koja prikazuje posljedice agresivnog totalitarnog društva na svakodnevni život. Knjigu je napisao 1948. godine, i jednostavno je preokrenuo dvije zadnje znamenke kako bi dobio naslov knjige. Nadahnuće za priču Orwell je crpio iz dva totalitarizma prve polovice 20. stoljeća – Njemačke pod vlašću Adolfa Hitlera i Sovjetskog Saveza pod vlašću Josifa Visarionoviča Staljina. Podjela svijeta na tri bloka – Oceaniju, Euraziju i Istaziju – vjerojatno je nadahnuta podjelom sfere utjecaja na Teheranskoj konferenciji. Stalne promjene neprijateljstava (Oceanija je malo u ratu s Eurazijom, a malo s Istazijom) književni je ekvivalent Staljinovom paktu o nenapadanju s Hitlerom, da bi koju godinu kasnije SSSR postao dio antihitlerovske koalicije – a ta je činjenica užasno smetala Orwella.
Moto knjige glasi: „Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.“ Umjesto raznih povjerenstava za suočavanje s prošlošću, Oceanija ima Ministarstvo istine koje se brine o kontroli prošlosti. Glavni lik je Winston Smith. Smith je službenik u Ministarstvu. Zadužen je za promjene članaka u novinama u skladu s tekućim potrebama. Na primjer, tjedna porcija čokolade u travnju smanjena je s 40 na 30 grama, premda je u veljači u novinama pisalo da se porcije čokolade u 1984. neće smanjivati. Uzima stari primjerak novina iz veljače, križa vijest i piše novu: „U travnju će doći do povećanja tjedne porcije čokolade s 25 na 30 grama,“ kako bi partijska predviđanja bila u skladu sa stvarnošću.
Sintagma „alternativne činjenice“ savršeno korespondira s Orwellovim novogovorom. Partijske krilatice „sloboda je ropstvo“ i „rat je mir“ jako dobro ilustriraju suštinu novogovora. Primjere novogovora možemo pronaći i kod nas – kad je Hrvatskoj u Londonu nedavno odobreno novo zaduživanje, ministar Zdravko Marić je to prokomentirao riječima: „Zaduživanje je uspjeh“. Teško je, osim u reklamama, zaduživanje nazvati uspjehom, ali je sasvim u duhu novogovora. Mjesecima smo – eto još jednog primjera – slušali jednu te istu mantru o tome da su reforme dobre, neophodne i poželjne. Danas se praktički ne spominju, podudarno načinu na koji je Oceanija danas u ratu s Eurazijom, a već sutra zajedno s Eurazijom napada Istaziju.
Jedan od ciljeva novogovora je izbacivanje suvišnih riječi, pa je svako sljedeće izdanje rječnika novogovora tanje od prethodnog.
Oni koji bolje poznaju roman, znaju da uz u naslovu spomenute dvije krilatice ide i treća: „Neznanje je moć.“ Neznanje je, uz kontrolu prošlosti, drugi važan stup kontrole u Oceaniji. Smithov susjed Parsons ovako opisuje svoju djecu u knjizi (u filmu je taj dio ispušten): „Vidi se dobar odgoj. Nisu pametni, to ne! Ni na što ne misle osim na špijune i na rat… kad joj je odred bio na maršu, moja je kći cijelo popodne pratila nepoznatog čovjeka i predala ga je patroli… A zašto joj je palo na pamet da ga prati? Vidjela je da nosi neke čudne cipele, kaže, nikad nije vidjela takve.“
I što se na kraju dogodilo s Parsonsom? Prijavila ga je vlastita kćer za najteži zločin u Oceaniji, zlomisao. U snu je buncao protiv Velikog Brata, a kći je to čula i prijavila ga. Parsons je zdvojan, ali istovremeno i zadovoljan svojim djetetom, jer ni sam nije bio svjestan svog zločina.
Osim članova Partije, u Oceaniji žive i proleteri, najbrojnija skupina ljudi (oko 85 posto populacije) koji jedini uživaju privid kakve-takve slobode. Proletere ne kontroliraju ekranima, ali postoje druge, podjednako efikasne, metode nadzora. Za proletere je jedino važno da rade i razmnožavaju se. Ostale njihove aktivnosti nisu previše bitne, osim što ne smiju imati vremena, volje ni znanja za smišljanje pobuna. Partija je to postigla prvenstveno držeći proletere u neznanju. Poželjno je da imaju što manje obrazovanje i da počnu raditi što ranije, već s 12 godina, a slobodno vrijeme troše na nogomet, filmove i kockanje. Posebni odjeli Ministarstva istine brinu da proleteri uvijek imaju dovoljno popularnih hitova, jeftinih romana i pornografije, a da su postojali reality televizijski programi, twitter ili facebook, sigurno bi ti odjeli Ministarstva radili punom parom. Jedino znanje koje proleteri moraju usvojiti primitivno je domoljublje koje ih odvraća od bilo kakve pobune zbog dužeg radnog vremena ili smanjene opskrbe hranom. Nije poželjno da imaju čvrste političke stavove niti znanja o Partiji. Za to se brine Misaona policija, čijih je nekoliko agenata uvijek među proleterima i po potrebi plasira uvjerljive glasine i dezinformacije.
Smith je član Partije pa su njegovi problemi drugačiji. Jako je dobar u svom poslu, ali nezadovoljan ispraznošću svog života. Jednog dana prilazi mu Julia, i kaže mu da ga voli. U Oceaniji je tjelesna ljubav zabranjena za članove Partije, jer onemogućuje člana da život posveti jedinom što je važno – Partiji. Od člana Partije traži se da nema privatnog života niti odmora od entuzijazma, što znači da je ljubav velika smetnja. Započinju kratku ljubavnu vezu svjesni da će ih otkriti i razdvojiti. Nedugo poslije Julije, O’Brien stupa u kontakt sa Smithom. Smith mu se povjerava i traži O’Briena da ga primi u Bratstvo, jedini otpor Partiji. O’Brien mu daje knjigu „Teorija i praksa oligarhijskog kolektivizma“ Emanuela Goldsteina, arhineprijatelja Partije. U knjizi Smith pronalazi načine na koji se Partija održava na vlasti. Taj dio u filmu nije do kraja razjašnjen pa je odgovore bolje potražiti u romanu. Goldsteinov tekst ovako objašnjava krilaticu rat je mir: „Svrha rata nije pobjeda, svrha je da on stalno traje. Smisao suvremenog ratovanja je uništenje plodova ljudskog rada. Hijerarhijsko društvo moguće je samo na osnovi gladi i neznanja. Ratna nastojanja su uvijek planirana da se društvo održava na rubu gladi. A njegov cilj nije pobjeda, već da očuva strukturu društva netaknutom. (…) Stoga je rat, ako ga prosuđujemo standardima prošlih ratova, naprosto obmana. Vjerojatno je ispravno reći da je, postavši neprekidan, rat prestao postojati. Mir koji bi bio zaista stalan bio bi isto što i stalni rat. To je u stvari pravi smisao krilatice “rat je mir.“
Prema Orwellovom viđenju ljudskog roda, tijekom čitave povijesti postojale su tri klase ljudi – Viši, Srednji i Niži. Cilj Viših je da ostanu gdje jesu. Cilj Srednjih je da zamijene mjesto s Višima. Niži, ako uopće imaju cilj, teže ukinuti sve razlike i stvoriti društvo jednakih. Kad Srednji potaknu pobunu, uvijek vrbuju Niže da im se pridruže, obećavajući im društvo jednakih čim preuzmu vlast. A kad Srednji zamijene mjesto s Višima, brže-bolje potiskuju Niže u njihov stari položaj slugu i nakon nekog vremena, povijest se ponavlja. Ali Partija je po prvi put shvatila kako ostati trajno na vlasti – rješenje je u kolektivizmu, neznanju, trajnom ratu i neimaštini koja nikad ne prelazi granicu razdvajanja turobnog, ali stabilnog života od pobune. Zlomislitelje – a gotovo svi članovi Partije su potencijalni zlomislitelji – hvata efikasna i bešćutna Misaona policija, kao što je nakraju uhvatila Juliju i Smitha. Iskoristivši Smithov najveći strah, Misaona policija uspjela je postići ono za što je Smith vjerovao da je nemoguće – natjerali su ga da izda Juliju, da ju prestane voljeti.
