Nakon očekivane manipulativne reakcije mainstream medija na jučerašnji nastup Zoran Milanović, kao stranica i svojevrsni javni glas, apelirat ćemo još jednom na nužnu reevaluaciju pristupa javnosti prema objavama i “vijestima” mainstream medija.
Sudeći prema ponuđenim argumentima u javnoj raspravi, čini se da smo među rijetkima koji su uistinu pogledali cijeli predsjednikov nastup, dio kojeg je sačinjavala i prijeporna teza o Kosovu. Predsjednik nije rekao ono što mu se stavlja u usta; točnije, nije to izrekao u kontekstu u kojem je to prikazano niti je to bio fokus argumenta, što mediji izvlačenjem te rečenice na naslovnice impliciraju. Sama rasprava uopće nije bila vezana uz Kosovo, već je ono uzeto kao primjer nekonzistencije zapada, koji u slučaju Rusije apriorno osuđuje pripajanje dijela ukrajinskog teritorija, dok isti princip ne primjenjuje na slučaj Kosova, na koje Srbi, bili oni u pravu ili ne, gledaju na isti način kao i Ukrajinci na Krim.
Valja imati na umu da ovo ne znači da su Kosovo i Krim ekvivalentni, jer postoje razni diferencirajući faktori, no problem zapada je što ruski potez aneksije/pripojenja ne osuđuje na temelju tih faktora, već apriorno, odnosno prema samoj prirodi čina pripojenja, čime se neizbježno dovodi u nekonzistenciju jer i sam, kada mu to odgovara, očito dozvoljava iznimke odvajanja država/dijelova država. Drugim riječima, aneksija Krima ne može biti osuđena zbog aneksije same ako se istovremeno ne osudi i odvajanje Kosova (riječi “aneksija” i “odvajanje” u ovom su kontekstu korištene nasumično jer sama riječ aneksije implicira ilegalnost, pa će svatko za stranu s kojom se ne slaže reći da je nešto aneksirala, a za onu s kojom se slaže da se odvojila/pripojila).
Može se, stoga, reći da je zapad svojom nepromišljenošću, odnosno svođenjem rasprave na pseudomoralnu razinu – što je njegova ponavljajuća boljka ovog stoljeća, pucao sam svojim principima u nogu. Da je umjesto demonizacije Rusije argumentirano artikulirao koji su specifični i realni problemi s aneksijom Krima, rasprava bi bila potpuno drukčija.
Vrativši se, s tim na umu, na predsjednikov govor, vidimo da je on slijedio upravo tu logiku, naglasivši pritom da time ne daje sud o samom Kosovu, već njime oprimjeruje ono što vidi kao jedan od problema trenutnog zapadnog vodstva. Nažalost, spomenuti pseudomoralni okviri prosuđivanja u koje je zapad zapao, podsjećajući tako, riječima J. Petersona, na društvo kakvim ga vidi iluzorna mašta tinejdžera, uzrokuju da se svaka argumentacija umjesto vrednovanja njezinih premisa i zaključaka vrednuje prema nekim zvučnim točkama (npr. “negira Kosovo”, “podržava Rusiju”, “ne sluša struku”, itd.), na koje se valja zalijepiti i moralno ih izbatinati.
Mainstream medijima pritom takav način djelovanja odgovara jer su pod razvojem tehnologije većinski pali na grane ”click-bait” očajnika, a moderni zapadni građanin se poslušnički upecava na njihove click-baitove, jer preko njih lako doseže status urbanog poznavatelja aktualnih tema, koji je uz to još i na “pravoj strani” povijesti. Parazitiranje političkog vodstva na tim crno-bijelim karakterizacijama, zbog kojih lakše nego ikad primjenjuju svoju taktiku podijeli i vladaj, ne treba suviše objašnjavati, kao što ne treba ni to da društvene mreže služe kao katalizator takvog anti-kritičkog razmišljanja.
Osim ukrajinske krize, ogledni primjer opisanog gledali smo, ako smo bili dovoljno društveno mudri da otvorimo oči, i tijekom posljednje 3 godine covid krize, u kojima se u ime modernosti i znanosti znanost okretala naglavačke te su se znanstvenim tezama nazivale teze bazirane na strukturi “ili prihvaćaš x ili si moderna reinkarnacija heretika”. Danas, primjerice, ako bazirate svoju informiranost na mainstream medijima, nećete znati da Europa bilježi povijesne viškove smrtnosti zbog njene panične reakcije na pandemiju, dok ste prošle godine u isto vrijeme svakodnevno bili bombardirani vijestima o broju covid preminulih i o nužnosti oduzimanja sloboda jer je “svaki život bitan”.
Krajnje je vrijeme, stoga, da se javnost potakne na potpuno odbacivanje okvira javnih rasprava u kakve nas mainstream mediji silom guraju. “Jeste li vidjeli kako Milanović opet divlja?” – nismo i nećemo donijeti takav sud na temelju vašeg nepreciznog pisanja dok sami ne pogledamo što je točno rečeno i kritički to preispitamo.
Naravno, iluzorno je misliti da se svaka vijest stigne osobno analizirati, pa je u današnjem društvu nužno i nanovo usaditi hrabrost govorenja “ne znam”. U redu je da osoba koja ne zna što se točno događa u Ukrajini kaže “ne znam” bez da ih dežurni moralizatori optuže za krivovjerje – dapače, puno je bolje reći “ne znam” nego ne znati, a izigravati dubinsko znanje, koje je ustvari utemeljeno na parareligijskoj podjeli stvorenoj od strane masovnih medija koji su temu sveli na lijepljenje hitlerskih brkova jednoj strani. Kritičko promišljeni pristup i hrabrost neznanja su, dakle, dva preduvjeta reevaluacije odnosa prema nametnutom pravovjernom mišljenju. Treći, koji smo spomenuli i na početku, nešto je radikalniji i uključuje privremeno cjelovito gašenje mainstream medija iz svog perceptivnog prostora. Dok se trenutna tragikomična društvena situacija na zapadu ne slegne – dok, dakle, umjesto nizom kolektivnih histerija, kompleksnim fenomenima ne počnemo ponovno pristupati onako kako nas naša tradicija uči, nužno je podići bedeme oko svog uma kako bi ga očuvali od masovnog smeća koje se na sve strane, a ponajviše preko mainstream medija, u njega pokušava uliti. Takvu je deindividualizaciju pojedinca, odnosno njegovo ciljano uranjanje u (poslušničku) masu Kierkergaard prepoznao još u 19. stoljeću i prokazao upravo medije kao glavne provoditelje.
Prisjetimo se, stoga, na kraju Platonovog upozorenja i usmjerimo ga prema onima koji ga danas ponajviše zaslužuju; “Umjesto realnosti dajete im privid mudrosti. Zbog vaših će izmišljotina čuti mnoge stvari bez da su o njima išta naučili i umislit će da znaju puno, dok u stvarnosti ne znaju ništa. I bit će teško nositi se s njima, jer će, umjesto uz pravu mudrost, djelovati na temelju iluzije mudrosti”.
Izvor: Sapere Aude
