ESEJ O HRVATSKOJ KAKVU SMO SANJALI, KAKVA JEST, I KAKOVA TREBA I MORA BITI
(Tekst u 4 dijela, DIO I i II objavljeni su 4. i 5. studenog 2022.)
O medijima bih mogla napisati doktorski rad, no ključna značajka hrvatskih medija jest neprofesionalnost i korumpiranost. Medijski odnos prema Sanaderu je najbolji primjer korumpiranosti tih medija. Sanadera su slavili kao božanstvo, da bi ga poslije ostavke cipelarili (često bez argumenta ili manipulativno) kako bi druge Sanaderove korupcionaške suradnike zaštitili.
Isto tako, mediji u Hrvatskoj su provincijalni i neobrazovani, te svojim djelovanjem provincijaliziraju Hrvatsku. Prateći hrvatske medije stječe se dojam da je jedini hrvatski susjed Republika Srbija, jer izvještavanje o Srbiji uzima toliko prostora u javnosti da si normalan čovjek postavlja pitanje – koji je razlog tog apsurda? Hrvatski mediji ne izvještavaju o europskim državama koje su interesantne za veliku većinu građana, već nas maltretiraju s izjavama Vučića i ostalih čudaka iz srbijanskog političkog života.
Postoji ona čuvena teza da nepošteni vladaju zato što pošteni pasivno promatraju što nepošteni rade. Analogno toj tezi, današnje vladajuće, privilegirane skupine jesu privilegirane zato što institucije ne rade ono što im zakon propisuje, a upravo te skupine ne dopuštaju da te institucije djeluju. Oštećenici tog stanja jest većina građana, ali – i to je ono što je iritantno, da ne kažem bolno – ti isti zlostavljani građani sve to plaćaju.
Naravno da vladajući moćnici imaju razrađen sustav kako ovo postojeće stanje zaštititi. Temeljna pretpostavka za sprječavanje bilo kakve promjene, ili bolje reći, za sprječavanje vladavine prava, jest kontrola medija. Kada bi mediji u najnižoj mogućoj mjeri imali profesionalni model funkcioniranja, onda Čačić nikada ne bi bio gospodarski stručnjak, Ante Nobilo ne bio pravni stručnjak, Hrvoje Klasić ne bi bio ugledni povjesničar, kao što se ni klonove tih starih struktura, kao što su Andrej Plenković, Martina Dalić ili Damir Vanđelić, ne bi proglašavalo stručnjacima, jer njihovi životopisi potvrđuju upravo suprotno.
Ovdje se vraćamo funkciji državnih institucija. Zakoni su u prijevodu društveni dogovor. Zakoni su i pravila na temelju kojih se ostvaruju prava, ali su zakoni i zaštita ukoliko su ta prava ograničena. Budimo jako praktični. Poštivanje zakona znači red, nepoštivanje zakona znači nered. Poštivanje zakona znači sustav koji je utemeljen na transparentnosti, radu i rezultatima, nepoštivanje zakona, pak, znači podobnost, poslušnost i nered, te u konačnici pad blagostanja.
Budimo još konkretniji: kada bi se primjenjivali standardi sposobnosti, onda se direktor HEP-a ne bi zvao Frane Barbarić, predsjednik Sabora se ne bi zvao Jandroković, zagrebački gradonačelnik se ne bi zvao Tomašević, a u velikom slučaju ni šefovi velikih bolnica, ni dekani različitih fakulteta, pa sve do županijskih uprava za ceste, ne bi bili na svojim pozicijama.
Tu zdravu selekciju i sustav koji se temelji na zdravim pravilima sprječavaju vladajući moćnici. U svrhu sprječavanja zakonitosti i pristojnosti, u Hrvatskoj se primjenjuju raznorazne manipulacije – što aktualne, što povijesne.
Ključni mediji i samozvana intelektualna elita, na primjer, uporno i u potpunosti suprotno činjenicama prikazuju razdoblje u Jugoslavije u pozitivnom smislu. Tako je prije nekoliko mjeseci Večernji list objavio intervju s posljednjim Državnim odvjetnikom socijalističke Hrvatske, koji je u tom intervjuu tumačio prednosti totalitarnog pravosuđa naspram demokratskog. Doista je bilo nestvarno čitati takav apsurd.
Svaki demograf reći će na temelju znanstvenih analiza i dokaza da bi u Hrvatskoj živjelo 6 milijuna ljudi da nije bilo Jugoslavije. Nedvojbena je činjenica da bismo u Hrvatskoj imali autoceste 50-ih ili 60-ih godina, i ne bismo ih gradili 2005. Kad smo već kod povijesnih tema, postoji javno nametnuta i u potpunosti lažna teza da je Ivica Račan Hrvatima poklonio demokraciju. Jer, tobože, da Račan u veljači ’90. godine nije omogućio izbore, onda bi Hrvatska, uz Sjevernu Koreju i Kinu, bila valjda jedina komunistička zemlja u svijetu.
Mnogi će reći da se ne trebamo baviti ovakvim temama, što je u potpunosti krivo, jer povijest jednog društva ujedno je i temelj tog društva. Ako je nešto utemeljeno na trulom materijalu, ta nastamba ne može biti stabilna.
Vladajuće strukture grčevito sprječavaju redovito funkcioniranje države kao preduvjet zadržavanja moći i manipulacija kao društvenog temelja, u konačnici, kao temelj privilegija koje oni protupravno konzumiraju.
Mi u Hrvatskoj ni nakon 14 godina ne znamo pod kojim uvjetima su poginuli vatrogasci na Kornatima. Dan danas se ne zna zašto su poginuli ljudi u željezničkoj nesreći u Rudinama. Mi ne znamo uopće u čemu je bio sadržaj afere ”Spice” (Podravka).
Bezakonje i pljačka ne rasvjetljavaju se, već se zamagljuju.
Cilj je vrlo jasan. Hrvatska mora ostati u mraku kako ne bi mogli prepoznati stvarne lopove na djelu. To je interes vladajućih struktura.
Interes, pak, svakog čestitog i poštenog hrvatskog građanina jest red, jest država u kojoj svatko radi svoj posao za koji je plaćen, u kojoj pojedinca policija štiti, a zdravstvo liječi, u kojoj se može osloniti na objektivnost, zakonitost i poštenje pravosuđa, u kojoj svojim radom može osigurati dostojanstven i pristojan život u svojoj domovini.
Pristojan i funkcionalan sustav vidimo, na primjer, u Njemačkoj. Protiv aktualnog kancelara Olafa Scholza Državno je odvjetništvo otvorilo predistražne radnje, te mu izuzelo sve njegove mail-ove, zbog njegovog djelovanja, dok je bio gradonačelnik Hamburga.
Oporba u senatu grada Hamburga zatražila je istražno povjerenstvo koje je automatski i oformljeno, pred koje je kancelar Scholz već drugi puta došao i morao odgovarati na pitanja. To se zove funkcionalna demokracija.
U Hrvatskoj, ne da ne postoje istražna povjerenstva, već kada antikorupcijsko vijeće Sabora pozove Plenkovića, ministre ili vice-guvernera, oni se uopće ne ispričaju, a kamo li da bi došli pred povjerenstvo. Vrijednost afere zbog koje Scholz nastupa pred povjerenstvom je kao da je u Hrvatskoj pronevjereno par stotina tisuća kuna. U Hrvatskoj, pak, nakon krađe od milijarde kuna u INI, Plenković ne dolazi pred povjerenstvo za sprječavanje korupcije.
Izvor: Karolina Vidović Krišto
