Dva velika Srbina, Novak i Milorad, poskliznuše se ovih dana, na dva različita kraja svijeta, o istu koru od banane. Novak u Melbourneu, Milorad u Banjoj Luci.
Pretpostavljam da pratite sagu o Novaku, koji je do prije desetak dana bio poznat ponajviše kao najbolji tenisač svijeta, piše Višnja Starešina za portal Slobodna Dalmacija.
Nekima se sviđala njegova otkačenost, drugi su je doživljavali kao bahatost, poznavatelji lokalnih običaja čak i kao karakteristični srpski umišljaj veličine. Ali u tenisu je bio najbolji na svijetu. I to je bilo iznad svega. Dok ovo pišem o Novaku se diljem svijeta govori kao o drskom lažljivcu, koji misli da je iznad svih pravila, a on osramoćen čeka odluku o izgonu iz Australije.
Ili možda i težu kaznu australske (pravne) države. Još jedino tata Srđan i prijatelji mitomani u njemu vide mesiju koji će izbaviti svijet iz ropstva, osloboditi ga raznih “skotova” i “skotina” kako se lijepo Đoković stariji u svome živopisnom javnom prikazanju poigrao s imenom australskog premijera. Ne pomogavši baš time sinu “izbavitelju”.
Milorad je mnogo mudriji od Novaka i Srđana zajedno i zato već eto više od trideset godina traje u hrvatskoj politici držeći monopol na predstavljanje Srba u Hrvatskoj. On dobro zna kada je šutnja najbolja opcija. I, nakon banjolučkog poskliznuća povukao se u izolaciju. Ah ta korona. Zato ću više pozornosti posvetiti Miloradovu banjolučkom poskliznuću. Da se ne zaboravi.
Uputio se 9. siječnja naš Milorad preko Save, na banjolučku proslavu “Dana Republike Srpske” praznika kojeg nema u službenom kalendaru BiH. Nije to bilo prvi put da Milorad ide na banjolučku proslavu. Niti je bilo ni prvi put da nazoči različitim velikosrpskim performansama od Beograda do Banja Luke i zapadnije. Nije bilo prvi put niti da pribiva različitim neslužbenim praznicima koje Srbi obilježavaju diljem “srpskog sveta”, kao dio projekta tog “srpskog sveta”.
Primjerice naš Milorad redovito odlazi i na obilježavanje srpskog ustanka 27. srpnja 1941. u Srbu, koji u Hrvatskoj (zasad) nije ni praznik niti spomendan. I nakon tih njegovih pribivanja podigne se u Hrvatskoj malo unutarnje političke prašine, koja donese sitni politički profit i Miloradu i onome tko ga verbalno napadne. Svakome kod svojih. Ali sve to ostane u lokalnom dvorištu. A Milorad uvijek ima isti odgovor: on je tamo bio sa svojim narodom i nije odgovoran za tuđe riječi.
NOVAKOV PUT DOLJE
Nije ovaj posljednji banjolučki izlet niti prvi put da se Miloradove riječi, djela i nazočnosti mogu najizravnije povezati s projektima Velike Srbije, odnosno “srpskog sveta”. Naprotiv, cjelokupno njegovo političko djelovanje ima tu konotaciju: od priča o pokrštavanju 10.000 srpske djece ili nejasne uloge u “spašavanju” dr. Ivana Šretera devedesetih godina prošlog stoljeća pa do suvremenijih stavova o “Oluji”, pokušaja ostvarenja srpskih teritorijalnih autonomija u Hrvatskoj mirnim puten, nejasnog stava o genocidu u Srebrenici, na rubu negacije….
No ništa od toga nije politički naškodilo našem Miloradu. Naprotiv, upravo to umijeće kretanja po međunarodno dopuštenom rubu (veliko)srpske politike učinilo ga je nesmjenjivim i nezamjenjivim predstavnikom Srba u Hrvatskoj, sa zajamčenim mjestom u Saboru, dokle god to želi, s mogućnošću da on izabere i drugu dvojicu srpskih zastupnika – predstavnika srpske manjine, ma koliko se neki drugi pripadnici srpske zajednice u Hrvatskoj trudili osvojiti barem jedno od tih mjesta.
Potom sa ta tri svoja izabrana zastupnika drži kontrolni paket dionica hrvatske Vlade. Takav model ne postoji u svijetu, ali je u Hrvatskoj međunarodno poželjan i podržan. A i mnogi domaći ga podupiru. Od Milorada se odbijaju sve kritike i prozivke, čak i one koje dolaze iz krugova naizgled politički jačih i svjetonazorski bliskih. Etiketu “etnobiznismena” koju mu je prilijepio bivši predsjednik Ivo Josipović nosi kao kompliment. Sve ono što mu je izgovorio aktualni predsjednik Zoran Milanović samo mu daje na važnosti i “vidljivosti”.
No kada je pošao u Banja Luku, na proslavu Dodikova dana republike, naš Milorad je prešao tu granicu zapadne podobnosti, koja ga već tri desetljeća čini nezamjenjivim. I odmah je taj njegov čin primijećen i pribilježen (Deutsche Welle). Istu granicu međunarodnih (zapadnih) normi prekoračio je Novak prkoseći i normama australske države i svjetskog tenisa.
No tu prestaje sličnost između Novaka i Milorada. Nakon što je primijećen i pribilježen na Dodikovoj fešti u Banjoj Luci, mudri se Milorad povukao u šutnju i izolaciju. Jer barem on dobro zna da granice podobnosti “srpskog sveta” ne određuju ni Dodik, ni Vučić, ni Plenković ni Milanović, već Escobar (američki izaslanik za Balkan). Zato će nakon prigodne šutnje Milorad i dalje trajati kao vječiti predstavnik Srba u Hrvatskoj. I međunarodno podobni aktivist “srpskog sveta”.
Novak se krenuo inatiti s onima koji su izmislili i državu i tenis. I to na njihovu terenu. Zato će nakon sramoćenja njegova teniska karijera ići prema dolje. Jer nije u stanju prepoznati zapadnu granicu podobnosti “srpskog sveta“.
