U našem društvu je jasno: nacizam i fašizam su poraženi i danas nećete naći nijednu značajnu osobu u medijima, politici ili institucijama koja bi na bilo koji način pokušala opravdati njihova zla. Ali s druge strane, komunizam kod nas nikada nije poražen, nikada nije osuđen na toj razini da imamo konsenzus. Tako iz platforme Možemo pozivaju da se ratnom heroju Matku Raosu oduzmu krvlju zaslužena odličja i stečena prava zbog navodno sporne izjave u Splitu ,dok istovremeno najavljuju vraćanje imena trgu u Zagrebu po komunističkom diktatoru i jednom od 10 najvećih zločinaca 20.stoljeća .Nažalost Hrvatska se nikada nije suočila s komunizmom a kako bi Hrvatska mogla napredovati, prvo mora jasno raskrstiti i osuditi sve totalitarizme na ovim prostorima, a osobe koje opravdavaju takve zločinačke režime ne smiju imati prostor u medijima i politici.
U nastavku donosimo odličnu propovijed zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška u euharistijskome slavlju za žrtve pogubljene od strane Titovih partizana na stratištu jame ‘Jazovka’ (Sošice, Žumberak) koju je održao 22. lipnja 2019. a koje je i sada tako aktualno:
”Braćo i sestre, u Isusovu pozdravu mira u ovo naše zajedništvo donosim molitvenu blizinu svih biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine.
Ispunjeni vjerom u vječni život, povezani u Bogu sa svojim pokojnima, gajeći ljudsko suosjećanje prema bližnjima, zahvalni za sve koji su očuvali spomen i koji se zalažu za istinu, upućujemo svoju molitvu svemogućemu Stvoritelju i milosrdnomu Ocu ponajprije za pogubljene, kojima zemni ostatci leže na ovome stratištu; zatim za sve kojima su ovdje i na tisućama drugih mjesta u Hrvatskoj i izvan nje zločini tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća nanijeli bol i nepravdu.
Današnjom molitvom i duhovnim prinosom u Kristovu žrtvu Bogu prikazujemo svoju hrvatsku domovinu, osobito njezine otvorene rane, tvrdoću srca prema istini, nemar za trpljenja bližnjih, zaborav i nezahvalnost.
Preporučujemo Gospodinu svoje živote, da ne zanemarimo poticaje njegova Duha, pouzdajući se u njegovu blizinu i moleći spremnost da svoje živote ugradimo njegov providnosni plan.
Ovdje je mržnja očitovala snagu otajstva zla. Ovamo smo došli da bismo Božjom milošću očitovali otajstvo ljubavi. U tome raspoloženju molimo Gospodina da nam pročisti srce, oprosti naše grijehe i da nas ispuni svojim mirom, kako bismo u prolaznim mukama vidjeli proslavu i radost Kristova križa.
Homilija
Liturgijska čitanja:
1Kor 15, 1-14; Ps 9, 19; Iv 15, 18-21.25-27
1. U nedavnome razgovoru s jednim vjernikom dotaknuli smo se molitve i liturgijskoga spomena žrtava u Domovinskome ratu, kao i žrtava komunističkoga režima nakon Drugoga svjetskog rata. Spomenuo sam mu tada da ću danas biti na ovome hodočašću i u ovoj molitvi pokraj jame ‘Jazovka’. Malo je zastao i s prepoznatljivom razočaranošću rekao mi: „Biskupe, mislim da će i to biti uzalud.“
Tada sam taj odgovor prekrio jednostavnom mišlju: Niti jedna molitva nije uzalud. Nikada ne molimo uzalud. Ipak, od toga razgovora tu riječ – uzalud – nosim u srcu i u molitvama. I danas ju stavljam pred Gospodina, pred vas, braćo i sestre, pred žrtve kojima je ovdje skončan zemaljski život i pred hrvatsku javnost. Stavljam ju kao dvojbu, kao ranu i kao pitanje: Jesmo li ovdje uzalud?
Budući da svaki odgovor kao vjernici tražimo u Božjoj Riječi, ona nam je upravo izišla ususret. Čuli smo čitanje iz Prve poslanice Korinćanima, onaj odlomak u kojemu smo, u kratkome tekstu, čak četiri puta čuli riječ ‘uzalud’. Tako je naš hrvatski prijevod preveo dva pojma iz izvornika (eikē – bezrazložno, nepromišljeno; kenos – isprazan, neplodan, nerazuman).
Apostol upućuje na evanđelje, kao polazište i kao životno ozračje. Ono je takvo, osim „ako uzalud povjerovaste“. Kakvo je to uzaludno vjerovanje? Pavao smjera na Kristovo uskrsnuće, na ono što je primio na dar, a to je spomen Kristove smrti i puno svjedočanstava o uskrsnuću. I on je jedan od onih koji su Krista susreli živa.
U svome govoru o tome doživljaju predivna je ispovijed poniznosti. Pavao, taj nekada gordi i gorljivi, učeni i neumoljivi progonitelj, sebe smatra nedonoščetom, najmanjim u otajstvu Kristove Radosne vijesti. Ništa sebi ne pripisuje darujući i nama smjerokaz za življenje u izrijeku: Milošću Božjom jesam što jesam. U tome smislu je zahvalan što Božja milost u njemu nije bila uzaludna. Zadivljujuće što je Bog učinio u njegovu životu; što je Bog darovao Crkvi i nama danas po njegovu životu. Mržnja koja ga je zaslijepila i Isus koji mu je otvorio oči omogućuju Pavlu da mjerodavno odgovori na pitanje što je uzaludno: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.“
2. Braćo i sestre, Kristovo uskrsnuće i naša vjera u njega, njegov dar vječnoga života u euharistiji lijek je koji liječi uzaludnost. Tu je ispunjenje ljudske čežnje i proročkih navještaja; tu svoje opravdanje dobivaju riječi psalma koje smo molili: „Jer siromah neće pasti u zaborav zauvijek, ufanje ubogih neće biti zaludu dovijeka.“ To je naša vjernička sigurnost koja unosi smisao u puno događaja koji djeluju uzaludno. Među tim uzaludnostima svakako je križ našega Gospodina. U njemu je zemaljska uzaludnost dobila smisao.
Zato ne smijemo zanemariti razočaranost onoga čovjeka koji mi je rekao da ćemo danas ovdje biti uzalud. Svjesni smo te uzaludnosti; dobro ju je danas staviti pred nas. Tim više, što je prevoditelj na latinski jednu od Pavlovih riječi za uzaludnost preveo riječju: frustra. Ona nam je tako bliska. Usvojili smo ju u često spominjanim frustracijama i frustriranostima.
Frustriran je čovjek kojemu se čini da nešto radi, da se oko nečega trudi – uzaludno. Frustriran je čovjek koji je pogođen razočaranjem, prevaren i iznevjeren; kojemu je oduzet smisao i srušene nade, koji se ne raduje budućemu.
Frustracije pojedinca mogu biti opravdane i neopravdane. No, bile kakve bile, one slabe volju, guše radost i oduševljenje, zatvaraju pogled i zarobljavaju u bespomoćnost. Posebno su bolne kada zahvate duh naroda i kada se prošire cjelokupnim društvenim životom. Taj duh danas nije teško osjetiti. Osim što ima svoje izvorište duboko u neriješenim pitanjima, on se očito sustavno namjerno promiče kao
pogubna ‘kultura uzaludnoga’.
3. I nije se lako boriti protiv te kulture, a jedan od početnih uzroka takvoga duhovnog stanja suvremene Hrvatske nalazi se u onome o čemu govori ova zastrašujuća jama, brižno sakrivana kao mjesto partizanskoga i komunističkoga zločina, ponovno otkrivena i otvorena prije trideset godina. Bila je izabrana da bude mjesto odbačenih, kao smetlište namijenjeno neprijateljima i neistomišljenicima, pokazatelj smišljeno provođene nepravde i gaženja ljudskoga dostojanstva.
Kada je Hrvatska izborila slobodu, očekivalo se da će se žrtvama dati dužno poštovanje, ali ni nakon trideset godina ništa se bitno nije promijenilo, ni ovdje ni na drugim komunističkim stratištima; niti jedna hrvatska vlast do sada ono što su komunisti odredili za jezovito i ponižavajuće ‘odlagalište’ nije preobrazila u doličan spomen i pokopala žrtve. Nad time se lako čuje podrugljiv glas nalogodavaca, počinitelja i njihovih sljednika: Uzalud vam pokušaji. I dalje vladamo mi…
Bol se pojačava pred činjenicom da se ta uzaludnost preslikala i na vrijeme stradanja i zločina u Domovinskome ratu protiv hrvatskoga naroda i svih koji vole Hrvatsku kao svoju domovinu. Tko je tada, kada se urušavao komunistički sustav, mogao pomisliti da će ostatci žrtava i dalje biti jednako zanemareni, da će se istina i dalje iskrivljavati, da će izgledati uzaludnim pokušaji uspostave sustava vrjednota?
4. Ova jama i odnos prema njoj sažetak su suvremenoga stanja u našoj domovini. A bilo je dovoljno istražiti što se zbilja dogodilo; osloniti se na vrjednote koje ne dopuštaju prihvatljivost zločina; poučiti o uzrocima i posljedicama totalitarističkih sustava i tako odgajati nove naraštaje.
Umjesto toga, što imamo? Nije li ovdje moguće pronaći načine sadašnjega ophođenja u društvu, počevši od odnosa prema savjesti koja se tako lako pregazi? Ovdje je višestruko ugušena savjest u širokome rasponu. Ne radi se o odlukama pojedinaca, nego o zatiranju slobode, o prijetnjama i strahu, o sustavu koji je brisao nutarnji Božji glas i mislio da je moguće navaljenim kamenom prekriti otajstvo čovjeka.
Ali, ovdje, gdje je čovjek, pregazivši savjest i prihvativši zlo, jednu prirodnu ljepotu pretvorio u neprirodnu strahotu, ovdje nije moguće ne pitati se o sadašnjosti. A nismo li svjedoci da i najviši državni dužnosnici, pod pritiskom političkih naloga, podižu ruku za odluke s kojima se u dubini svoga bića ne slažu i za koje znaju da su štetne za čovjeka i za vlastiti narod?
5. Puno se toga može vidjeti, ako se čista srca zagleda dublje u mrak ove jame, ali pritom se čuje i jeka koja pojačava riječ – ‘uzalud’. Budući da se ljudi bačeni u nju ne poštuju u njihovoj ljudskosti, zaključak je da su prihvatljiva i djela njihovih ubojica. Štoviše, prihvatljive su i posljedice toga njihova čina, koristi koju su imali od vjernosti zlu. Zato uzalud zahtjevi da se poštuju europske rezolucije i saborske deklaracije. Uzalud vam je o tome zločinu, koji je izražaj najveće neljudskosti, čekati neki pravorijek pravosudnih tijela.
U trenutku kada se druge može ukloniti na takav način otvorena je ne samo jama u zemlji, nego ponor u duši i provalija u društvu; ‘podobnošću’, koja je bila spremna masakrirati nemoćne, raskriljena su vrata svakoj korupciji.
Nad ovom jamom lakše se odgovori na pitanje: Zašto nakon toliko godina neki ne mogu ni izgovoriti istinu o tim zločinima? Razlog je vjerojatno puno površniji od onih do kojih žele doći duboke raščlambe.
Reći i slijediti istinu zahtijeva priznanje o materijalnim dobitcima, o imovini koja je oteta i o čijemu podrijetlu se šuti baš kao i o ovoj jami; zahtijeva istinu o povlasticama koje su u svakome pogledu bile pružene ne samo komunistima, nego i njihovim obiteljima; zahtijeva istinu o polazištima onih kojima su bile zajamčene blagodati školovanja, radnih mjesta, utjecaja i ugleda; zahtijeva preispitivanje akademskih i drugih titula, postignuća, iskorištavanja položaja.
6. Ne trebamo se čuditi što se s toga izvorišta neljudskosti i mržnje šire valovi koji nastoje prekriti stvorenost čovjeka, potopiti uporišta obitelji; isprati obilježja hrvatskoga identiteta. Jer, to su se vjerojatno i ovdje nadali: da će podzemne vode isprati tragove divljaštva.
I, kako će netko tko se desetljećima hranio tim komunističkim plodovima, među kojima je laž na zavidnome mjestu, moći iskreno izražavati ljubav prema istini?
Opet ćemo se naći u čuđenju, ako netko ne bude poštovao simbole koji sažimaju hrvatsku slobodu, simbole koje vidimo na ljudima koji su svojim tijelima otvarali put kroz minska polja za starce, žene i djecu. Čudit ćemo se, jer se neće čuti glas onih kojima je povjerena odgovornost za obranu istine o ljubavi i odgovornost za osudu zločina.
Toliko se puta ponavlja da se moramo suočiti s prošlošću. No, čini se da se to na neke ne odnosi. Ovo nam mjesto govori da se trebaju primijeniti isti kriteriji za sve, osobito kada se radi o zločinima.
Ako želimo da ‘kultura uzaludnosti’, koja ne samo da nagriza nego proždire Hrvatsku, da ta kultura ne jača, tada se nositelji zaštite komunističkih zločina, počevši od političkih partija i stranaka, trebaju suočiti s prošlošću.
Tu ponajprije mislim na sve koji su izravno odgovorni da se utvrdi istina, da ta istina bude prisutna na svim razinama hrvatskih vlasti i ustanova, a osobito u odgoju i obrazovanju. No, jednako tako mislim na potomke nalogodavaca i počinitelja, te njihove duhovne i materijalne nasljednike: da se suoče sa svime što im je donijelo pogodnosti u vrijeme socijalizma, dok je drugima oduzimano najnužnije.
Jasno nam je da se računa s time da izravni krivci umru, a da se njihovi potomci predstavljaju u novome ruhu držeći lekcije o poštivanju ljudskih prava onima koji od tada trpe nepravdu do trećega naraštaja.
7. Ako se to ne dogodi; ako se prema ovim i drugim žrtvama nastavi postupati kao do sada, neizbježno je da ćemo sve više slušati o uzaludnosti: poštenja, rada, žrtve za druge, služenja; o uzaludnosti ostanka u Hrvatskoj, građenja zajedništva, povezanosti s iseljenim Hrvatima… To je očito i cilj onih koji su Hrvatsku vidjeli i, s gorčinom valja reći: vide ju i danas samo u tami jauka i krvi.
Načelno se čuje govoriti da su vrijednosti za koje su se žrtvovali hrvatski branitelji u temelju našega društva i države. Uz to se pokušava s njima izjednačiti pripadnike onih snaga koje su provele ovakve ‘junačke operacije’.
Sve je više u Hrvatskoj potrebno postavljati izravna, u biti jednostavna pitanja i ne odustati od izravnih odgovora. Među njima je i ono koje pita: Jesu li hrvatski branitelji odlazeći na bojišnicu mislili da će netko braniti ovakva zlodjela? Barem je taj odgovor jasan. Zašto ga onda slobodna Hrvatska ne poštuje?
8. A mi se, uz sve to, vraćamo na početno pitanje: Jesmo li, braćo i sestre, još jedanput nad ovom jamom uzaludno? Je li ovo samo još jedan izražaj naših frustracija?
Vjerujem da niste zaboravili riječi Evanđelja koje ovdje odjekuju snažnije od riječi ‘uzalud’: Ne budite zabrinuti za život svoj. Baš tu, gdje se čini da je u trenu sve postalo uzaludnim, mi svjedočimo da ljubav nikada nije uzaludna i da Gospodin ne ostavlja one koji ga ljube. Ni u kakvoj nevolji.
U svojoj vjeri znamo da je u ubijanju nedužnih ubijan i Krist, da je u tami boli koju možemo samo naslućivati s njima bio i Krist; da je u ostavljenosti i danas nad njihovim kostima Kristov Duh koji oživljuje suhe kosti svoga naroda. S tim pouzdanjem smo pozvani živjeti svoj danas. U tome pouzdanju u našoj domovini ništa što progovara ljubavlju nije uzalud, uz bilo kakvu nevolju i siromaštvo.
Ako grčevito misliš na sutra, tvoj ‘danas’ ne postoji. Kao vjernici se pouzdajemo u Boga koji jedini vidi ‘sutra’ onakvim kakvo jest. Ako ti je duh grčevito prikovan za ‘sutra’, tada ne vidiš, ne osjećaš i ne prepoznaješ ono što ti je dano danas.
Isus kaže: „Sutra će se samo brinuti za sebe.“ Svakomu danu njegov teret. Suvremenost nam zarobljava srce time da nas tjera na gledanje sutrašnjih nevolja, kako ne bismo vidjeli današnje radosti. Jer, ne živiš, ako misliš pribaviti sigurnosti koje ti trebaju da bi se osjetio sigurnim. Jedina istinska sigurnost jest pouzdanje u Boga koji ti daje da bolje živiš vrijeme koje ti daje.
To je razlog zašto Isus blaženima zove siromahe, siromahe duhom, jer se ne prepuštaju ničemu prolaznom; nemaju se na što osloniti. Zamka leži u tome da se ne želi živjeti u potrebi: u potrebi za bližnjima, za susretom, za prijateljstvom. Ako dijeliš s drugima, život se obogaćuje, jer i drugi dijele s tobom. Ako uzimaš i držiš samo za sebe, nitko te ne će smatrati ‘potrebitim’ i ostaješ sam. Ovdje smo svi potrebiti Božje ljubavi koju smo došli primiti u daru euharistije za sebe i za svoje pokojne.
Ovdje smo u ljepoti zajedništva ljubavi do koje ne može doprijeti ruka zločinaca.
Amen.”
Izvor:HKM
