Tolerancija na testu: Kad “siroti ljudi” hodaju, a nitko ne psuje, urla ni gazi hodalicom
Održala se i ove godine tzv. parada ponosa. Šarenilo, zviždaljke, pokoja perika, transparenti koji vjerojatno nikome izvan balona ne znače ništa… i to je u redu. Ljudi su iskoristili svoje pravo na mirno okupljanje. I to je u redu. Sve dok su obučeni, sve dok ne lete kondomi i karikature svetinja – tko smo mi da im to osporimo?
Problem? Nema ga.
Zapravo, dogodilo se nešto fascinantno. Nitko ih nije dočekao s kontra-prosvjedom. Nema bubnjeva, nema feminiziranih performansa u borbenim grudnjacima, nema starijih gospođa koje gaze hodalicama po transparentima. Nitko nije vrištao, psovao, dizao srednjak niti špricao vodom i ludilom.
Zašto?
Jer desnica, konzervativci, vjernici i svi ti “opasni” ljudi koje progresivni mediji vole slikati kao zadrte fašiste, očito znaju što znači poštovati tuđe pravo na okupljanje – pa makar se i ne slagali sa sadržajem.
Nitko nije došao remetiti mir. Nitko nije galamio da ih se zabrani. Nitko ih nije progonio po ulicama niti prozivao poslodavce sudionika parade. Zamislite.
A kada se netko “usudi” pomoliti u javnosti – u tišini, s krunicom u ruci, bez ikakvih transparenata. Evo ti kamera, evo ti medija, evo ti “umjetničkih” aktivista koji viču, dobacuju, hodaju kao zombiji po trgovima, dramatiziraju kao da ih netko tjera da mole.
Dakle, stvarna tolerancija je kad ne urlaš onome s kim se ne slažeš. Kad pustiš da prođe – i dalje. Kad ne praviš karikaturu od tuđe slobode.
To jučer nismo vidjeli od “ljevice”. Jer nje nije bilo. I to ne zato što nisu znali – nego zato što nisu imali koga mrziti.
Jer nisu oni tu da brane prava – nego da ruše ono što im smeta. A kad nema križa, nema molitve i nema Hrvata s krunicom – nema ni njihove “tolerancije”.
Nadamo se samo da će jednom naučiti kako se sloboda brani i kad nije tvoja.
IZVOR:Ivan Pokupec
