Malo ljudi u Hrvatskoj i šire zna tko je bio Marijan Živković.
Suviše malo. Nedovoljno.
O ljudima kao što je bio on nema previše govora u medijima.
Njegovo ime ne spominje se na velikoj većini televizijskih kanala ni u radijskim emisijama.
Nema ni redaka u dnevnom tisku koji su preplavljeni imenima poput njegovog.
Nema ih ni u udžbenicima. I tamo su mjesto zauzela neka drugima važna imena i prezimena, neki novokomponirani zakoni, uredbe i pravilnici koji će nam tek krojiti budućnost.
Ime Marijana Živkovića naći će se možda tek u rijetkoj knjizi rijetkog entuzijastičnog pojedinca koji će ga uzeti u pero.
Sebi sam danas zadala zadatak da pišem baš o njemu. Iako više nije među nama.
Marijan Živković to zaslužuje.
Marijan Živković imao je nadljudsku snagu
Onaj tko je proživio (i preživio) Domovinski rat svakako bi o svojim doživljajima mogao napisati knjigu, ili barem dobro poglavlje, snimiti film ili dati svjedočanstvo.
Jer količina sjećanja i emocija s kojom se treba nositi – nezamisliva je.
A ljudi poput Marijana Živkovića, koji su u tom ratu izgubili svoju djecu, morali su skupiti hrabrost i posve nadljudsku snagu, da se iz dana u dan i iz noći u noć bude i liježu samo s jednom mišlju: vjerom da će se, tamo negdje gdje Bog priprema mjesta za pravednike, ponovno susresti sa svojim najmilijima.
Živković – hrvatski branitelj kojemu se sudilo!
Bol koju je sa sobom nosio Marijan Živković prosječnom je čovjeku nezamisliva.
Empati među nama mogu tek naslutiti razarajuću težinu u prsima koja ga je pritiskala dok je proveo više od tri desetljeća u traženju kostiju svoje dvojice sinova, koji su dali svoje živote u obrani Vukovara.
Živković je bio hrvatski branitelj, otac koji je govorio da je ćirilica ubila njegove sinove.
Široj javnosti postao je poznat radi razbijanja ćiriličnih ploča u Vukovaru.
Zbog toga mu se i sudilo.
Bio je i ostao jedan od simbola Vukovara.
‘Kad bi se moji sinovi mogli dići iz grobova…’
„Kada bi se moji sinovi i svi ostali pali hrvatski branitelji mogli dići iz svojih grobova, ne bi sve ovo danas bilo kako je, jer za ovakvu Hrvatsku se nisu borili“, poručio je svojevremeno Marijan Živković.
Njegove su riječi (bile) istinite.
Živo blato u kojemu se danas valjaju hrvatski građani odraz su odumiranja svih vrijednosti na kojima je izgrađena, krvlju natopljena, samostalna Hrvatska.
Oni koji su ubijali i mučili hrvatske branitelje, civile i djecu, lomili im kosti, silovali im majke, žene, sestre i kćeri, još uvijek za to nisu odgovarali.
Kome je u interesu da se krvnici ne privedu pravdi?
Možda je sada posljednji trenutak da se postavi to pitanje.
Baš kao i brojna druga pitanja koja se ne smiju glasno izreći.
Čeka se da prođe još desetljeća…
Znamo, čeka se da proteče dovoljno vremena da umre još na stotine Marijana Živkovića.
Majki i očeva koji nikada nisu pronašli svoju djecu.
Sinova i kćeri koji nisu imali prilike oprostiti se od svojih roditelja.
Žena koje nisu nikada mogle objasniti svojoj djeci gdje je njihov tata.
Znamo, netko ciljano čeka da prođe još tri desetljeća. Pa još tri.
Da sve nepronađene kosti budu zaboravljene.
I da se u međuvremenu zatre čitava istina o Domovinskom ratu.
Mi smo tu, da se ne zaboravi
Ali, mi smo tu da se pitanja ne prestanu postavljati, da se žrtve ne zaborave.
Da nas povijest zauvijek podsjeća da je jednom postojao Marijan Živković.
Čovjek u čijem je pogledu stanovala sva tuga ovoga svijeta.
Otac koji je samo želio biti blizu svojih sinova.
Vjerujem da mu je želja konačno ispunjena.
Izvor:narod.hr/ Helena Mostarkić Gobbo
