Izbor uredništva

Milović: Mogu li Bošnjaci lagati da su jedini baštinici i bosanskog kraljevstva i kraljevih glavosjeka?

Krajem 1993. enklava Kiseljak, pod kontrolom HVO, imala je oko 15 tisuća domicilnih stanovnika i skoro 35 tisuća izbjeglih Hrvata iz okolnih općina. Prvo su došli Sarajlije, pa Fojničani, Visočani, Zeničani, Travničani… ipak, najveći priljev izbjeglica bio je nakon pada Vareša kada su u Kiseljak stigle tisuće izbjeglih Hrvata Kaknja i Vareša, piše Tvrtko Milović.

Najupečatljiviji i najbolniji je bio prizor žena Kraljeve Sutjeske i Borovice koje su stigle u narodnim nošnjama. Mi to danas nazivamo narodnim nošnjama ali 1993. njima su bile svakodnevna nošnja. Uglavnom starije žene su tako bile čest prizor na ulicama Kiseljaka. Razmjeri njihove tragedije će biti jasni tak nakon rata kada je postalo jasno da su upravo ovi krajevi trajno uništeni.

Katolici iz doline Bosne i oni istočnije od rijeke Bosne su prisutni na tom području još iz vremena bosanskog kraljevstva a upravo je crna boja narodnih nošnje znak sjećanja na posljednju bosansku kraljicu Katarinu. To živo sjećanje na bosanske kraljeve u dolini Kraljeve Sutjeske i okolice Vareša ostalo je samo među katolicima.

Kakva je žrtva podnesena da bi katolici ovog kraja opstali pod osmanskom vlašću najbolje se može pročitati u ljetopisima sutjeških franjevaca.

Između Borovice i Kraljeve Sutjeske nalazi se i poznati utvrđeni kraljevski grad Bobovac. Najbliže katoličko selo Bobovcu su Kopijari. Danas je ovo selo poznato po tome što je od njega ostala samo livada i groblje. Ni jedne kuće ni štale nije ostalo nakon što je kroz selo 1993. prošla jedna Armija sa obilježjima dinastije Kotromanića.

Nešto življe je obližnje selo Ratanj. Za razliku od Kopijara, u Ratanju živi nekoliko Hrvata katolika. Prije par godina tu je ubijeno dvoje povratnika. Ubojica je poznat i, gle čuda, potpuno slobodan. Blizu je i selo Poljani koje od prijeratnih 1500 stanovnika nema ni 15. Sve ukupno, čitav kakanjski i vareški kraj nemaju ni 10% katoličke – hrvatske populacije koja je preživjela i seobu Eugena Savojskog.

No, mračan kraj jednog naroda na jednom području nije dovoljan.

Od nasljednika vrhovnog komandanta Armije s grbom Kotromanića, oni moraju biti dodatno poniženi.

Sin komandanta Armije s grbom Kotromanića, koji je do nepostojanja uništio hrvatski narod šire doline rijeke Bosne, danas je Kandidat.

Kandidira se za Predsjedništvo.

Svojim sljedbenicima objasnio je da oni jednako baštine i bosanske kraljeve i one koji su sjekli glave bosanskim kraljevima. Istovremeno poručuje katolicima, pa i onim nesretnim kakanjskim i vareškim, kako će se obračunati s njima. Može li on to tako?!

Zašto ne bi. Osmanlije su osim vještine proizvodnje alkohola u Bosnu donijele i frapantnu nonšalantnost prema danoj riječi. Sve se može reći i potpisati. I sve rečeno i potpisano je nebitno. Rekli bi na kiseljačkom ringišpilu „svaka igra svaka dobija“.

Naravno, Kandidat uobičajeno laže. Ni on ni njegovi sljedbenici nisu nikakvi baštinici kraljevske Bosne. O njoj ne znaju ništa, nemaju o njoj pjevanja, nošnje, tradiciju, pisanu riječ.. ništa. Uhvatili su se grba Kotromanića kao nekog iskaza povijesne superiornosti. Ali u pozadini takvog licemjerja danas stoje uništen katolički puk Središnje Bosne. Isti onaj koji je najbolje razumio to licemjerje.

Selo Bulčići je vizualno najupečatljiviji primjer. Radi se o najvećem hrvatskom selu prije posljednjeg rata u Visokom, gradu sjedištu bosanskih kraljeva. Kršćana. Da ne bude zabune.

Selo je prije rata imalo skoro 400 Hrvata i 16 Bošnjaka. Danas je u selu 0 Hrvata i 15 Bošnjaka. Dramatične posljedice iseljavanja Hrvata koji su pri tom zapalili svoje kuće do temelja i kasnije odbili da se vrate u multietničko Visoko pod zastavom dinastije Kotromanića.

Na kraju, može li se Bošnjacima slagati da su jedini baštinici i bosanskog kraljevstva i kraljevih glavosjeka? Naravno da može. Jedini je problem što oni to nisu.

A katolicima istočne, ali i zapadne obale rijeke Bosne se čini da pod zastavom Kotromanića danas nema mnogo sljedbenika Kotromanića. Ako uopće.

Na fotografiji se nalazi selo Borovica, općina Vareš, neposredno nakon oslobođenja od Armije. Selo su zapalili izbjeglice iz Istočne Bosne koje su Hrvati Borovice smjestili u svoje domove nakon progona.

Izvor:Tvrtko Milović

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button