Svjedoci smo stalnog medijskog uvjeravanja hrvatske javnosti kako je Jugoslavija stvorila temelje Hrvatske, odredila njene granice, ustavom joj omogućila samostalnost, te je oslobodila od okupatora i domaćih izdajnika. Na poseban način uvjerava se dalmatinski dio hrvatske javnosti kako je baš Jugoslavija zaslužna što je Dalmacija danas hrvatska, a ne talijanska.
Na sve moguće načine stvara se atmosfera kako bez Jugoslavije ne bi bilo ni Hrvatske, te kako za sve i svašta moramo biti zahvalni Jugoslaviji.
A treba se zapitati što bi bilo da Jugoslavije uopće nije bilo.
To je pravo pitanje.
Što bi bilo da su velikosrpsko-jugoslavenski komunisti i četnici s njihovom hegemonom velikosrpsko-jugoslavenskom politikom živjeli negdje daleko od nas, negdje u Skandinaviji, a da su u Srbiji živjeli samo normalni Srbi i da Jugoslavije uopće nije bilo.
Što bi bilo?
Bilo bi ovo:
Hrvatska bi nakon završetka Prvoga svjetskog rata imala neki oblik svoje države ili neke normalne zajedničke države s drugim narodima.
Jugoslavenski žandari ne bi poubijali prosinačke žrtve u centru Zagreba.
Stjepan Radić ne bi bio ubijen. Ni Milan Šufflay i mnogi drugi intelektualci.
Ustaša ne bi ni bilo jer ne bi bilo potrebe za ustajanjem protiv jugoslavenske tiranije.
Drugi svjetski rat Hrvatska bi, kao i mnoge druge države poput Francuske, provela u nekom “Alo Alo” stilu, s minimalnim brojem žrtava, a nakon rata bili bi tampon-zona između istoka i zapada, ono kao nesvrstani.
Stotine tisuća Hrvata ne bi bilo obespravljeno, protjerano i ubijeno.
Ni Alojzije Stepinac ne bi bio ubijen.
Mi Dalmatinci lako bismo izvukli Dalmaciju iz šape Italije i to bez puno žrtava.
Sve tvornice bile bi u rukama obitelji koje su ih i stvorile.
Bavili bi se eko-poljoprivredom, čistom industrijom i turizmom, te bili poželjna investicijska destinacija.
Ne bi se NIKAD dogodio Vukovar.
Hrvatska bi danas bila uređena i snažna država. Bila bi Hrvatska.
Danas bi u Hrvatskoj bilo 8 milijuna Hrvata.
Nastala bi u tom procesu i država Bosna i Hercegovina.
Bila bi sigurno uređenija i normalnija nego ova.
Ne bi se NIKAD dogodila Srebrenica.
A što bi bilo sa Srbijom?
Srbija bi bila normalna, snažna industrijska i poljoprivredna zemlja. Imali bismo s njima odnose kao s bilo kim drugim u susjedstvu. Bili bi gosti u našim apartmanima ljeti na moru, kao i svi drugi narodi. Mi u Hrvatskoj ne bismo svaki dan morali čitati po medijima, niti bi nas bilo briga, je li se neka naša glumica udala za nekog Srbina ili se od njega razvela. Nas bi vijesti iz Beograda podjednako zanimale kao i one iz Bukurešta.
Gledali bi svi svoja posla. I živjeli mirno.
A što bi bilo u Skandinaviji?
Po razrušenim kućama pisalo bi “Ovo je Srbija”.
Djeca bi ginula od zaostalih mina s ćiriličnim natpisima.
Norvežani i Šveđani bili bi gastarbajteri u Hrvatskoj.
Skandinavija bi bila Balkan. Sjeverni Balkan.
Eto, da se ne nabraja do beskonačnosti, to bi bilo, da nije bilo Jugoslavije.
Hrvatska i hrvatski narod imali su davno prije Jugoslavije pravo na samostalnost jer su imali sva državna obilježja, zastavu, grb, himnu, vlastiti HRVATSKI SABOR, a iznad svega ŽELJU za vlastitom državom.
I zato ne treba učiti našu djecu da zahvaljuju Jugoslaviji na bilo čemu.
Jer Jugoslavija je učinila sve da Hrvatska nikad ne postane ni opstane, niti da bude slobodna, i u tom cilju prolila je previše hrvatske krvi.
Jugoslavensko zlo prema Hrvatskoj i čovječanstvu toliko je veliko da ga nijedan normalan čovjek ne smije zanemariti i staviti ispod bilo čega dobrog što se imperativno i isključivo nameće u kontekstu Jugoslavije.
* Više o autoru možete saznati na njegovoj internet stranici:www.mikibratanic.com
