Osim mlijeka i cijene kruha su “otišle u nebo”. Kruh se skoro nigdje ne prodaje više na kile, već najčešće 300-500 grama, a cijene su od 10, 12 pa do 17 i više kuna. To drastično poskupljenje kruha od 50 do 100% ne vidimo u u službenim podacima o kretanju inflacije. Na hranu naši ljudi u prosjeku troše četvrtinu plaće a mnogi čak i 50%.
Ajmo malo vidjeti zašto je došlo do tako drastičnog rasta cijena kruha. Od 100 kg pšenice dobije se oko 74 kg brašna, a od toga se može napraviti oko 148 kg kruha zbog dodavanja vode, soli, kvasca itd. Ako seljak proda 100 kg pšenice on će u najboljem slučaju dobiti 220 kuna nakon ove žetve. Od 100 kg pšenice će otkupljivač proizvesti 74 kg brašna koje sada košta između 8 i 11 kuna. Uzmimo prosjek od 9 kuna, pa će od 74 kg brašna zaraditi 666 kuna. Trgovac koji kupuje brašno će od 74 kg brašna ispeći 148 kg kruha pa će uz prosječnu cijenu od 18 kuna za kg kruha zaraditi 2.664 kune. Pa vi sada računajte kako tko tu prolazi. Naglašavam da se kruh prodaje po 500 grama x 9 kuna= 18 kuna za 1 kg.
Iako je otkupna cijena za oko 90 lipa viša od prošlogodišnje to je nedovoljno jer su ulazni troškovi proizvodnje pšenice rasli enormno. Prisjetimo se da su gnojiva otišla 200-300%, zaštitna sredstva značajno poskupjela, plavi dizel je dvostruko poskupio itd.
Je li se moglo utjecati na te inpute da ne dođe do ogromnog porasta cijena kruha? Da, moglo se. Plavi dizel je npr. trebao ostati na 5 kuna i država se na njemu trebala odreći svih poreza i trošarina.
Analizom cijena pšenice na burzama vidljivo je da se samo u Ukrajini otkupljuje pšenica jeftinije nego u Hrvatskoj. Na burzi Euronext u Parizu njena cijena je po kg oko 2,5 kuna koliko su tražili i naši proizvođači. Ako je to burzovna cijena zašto nisu mogli dobiti 2,5 kuna po kilogramu?
Zato što otkupljivači koje možemo smatrati kartelom ucjenjuju proizvođače jer oni imaju silose, novac, političke veze… Mali proizvođač nema nikakvu zaštitu. Gdje su sada oni koji zagovaraju slobodno tržište poput Šonje, Grubišića, Dalić, Marić, Vujčića da se bore za burzovnu (tržišnu) cijenu koju treba isplatiti našim seljacima? Nema tu niti t od tržišta, ali ima pljačke i ucjena. Uz cijenu od 2-2,2 kune po kg proizvođači ne mogu preživjeti. Tko onda zarađuje u tom lancu? Zarađuju i prerađivači i trgovci i to puno, bez obzira što i oni navode rast cijena energenata i rada – koji su puno manje rasli u odnosu na cijene brašna i kruha. U Slavoniji npr. u otkupu pšenice vedri i oblači firma “Žito” koja, kao i druge regionalne prehrambene firme dobrim dijelom žive od državnih poticaja kojima plaćaju dijelom koncesije nad zemljištem, a dijelom i otkup žita. Da ne navodim druge ”marifetluke”. Takav model agrarne politike je uništio male proizvođače, selo i tjerao ljude na iseljavanje. Poticaji su postali važan dio partijske politike kroz kapilarnu korupciju da bi se ostalo na vlasti. Sve to znamo ali moramo već jednom ustati i takvu politiku uništiti u korijenu.
O tome da se izvozi pšenica a uvozi ogromna količina svih vrsta tijesta nabijenog aditivima i konzervansima koje se onda na brzaka peče i prodaje – neću sada govoriti. Ista priča kao i s mlijekom i trupcima… Imamo afrikanizaciju našega gospodarstva.
Umjesto da je država stala na stranu proizvođača, posebno u ovim teškim vremenima i zajamčenom otkupnom cijenom formirala veće zalihe s ciljem sprečavanja kartelskog pelješenja seljaka, ona mirno to sve gleda. Suvišno je objašnjavati da upravo ovakva politika i dalje iseljava Slavoniju i spada u sferu hibridnog rata protiv svoga naroda.
Nema te poljoprivrede na kugli zemaljskoj koja nije poticana i štićena od strane države. Naravno, ako je država majka a ne maćeha kao kod nas. Kada bi EU prepustila svoju poljoprivredu slobodnom tržištu za godinu dana bi svi seljaci u EU svoje traktore i motike pobacali u Atlantik jer bi ih Amerika zasula sa svim vrstama jeftinijega žita.
Politika intervencionizma u ovim uvjetima putem politike državnih robnih rezervi spriječila bi divljanje cijena kruha. Sadašnjoj Vladi to nije cilj i ona vodi politiku uništavanja poljoprivrede, što sam pokazao prošli put na primjeru proizvodnje mlijeka.
Sjećamo se mi dobro i privatizacije silosa i “misterioznog” nestanka žita iz njih. Istjerali su državu da mogu pljačkati, a seljake uputili da se moraju boriti sami na tržištu “jer smo prešli na novi društveni i gospodarski sustav kapitalizma”.
Zbog globalne krize i posebno rusko-ukrajinskog rata te problema s energijom treba hitno zabraniti izvoz žita. Za slijedeću sezonu potpuno je neizvjesno koliko će se zemljišta posijati zbog preskupe cijene plavoga dizela i gnojiva te spoznaje od ove žetve da su seljaci doslovno opljačkani. Poseban problem su gnojiva jer je nedavno Petrokemija obustavila proizvodnju uree i amonijaka, a to su glavni sastojci gnojiva. Tu temu sam otvorio prije nekoliko dana posjetivši Kutinu gdje sam ispred Petrokemije upozorio javnost na ogromne probleme koje može proizvesti Petrokemija. Na to do sada nitko nije reagirao. Ako se znatno manje posije, neće biti dovoljno žita pa zato tražim zabranu izvoza od ove žetve.
Nacionalna sigurnost nam je ugrožena po svim pitanjima, a hrana je ipak na prvom mjestu.
Slijedeću sjetvu ne smijemo dočekati sa sadašnjom vladom, jer nema te sjetve i truda koji ona neće uništiti. Ako se ljudi ne dignu jesti će kruh čija će korica biti pretvrda od inflacije od koje će im pucati zubi.
Izvor:Ivan Lovrinović/fb
