Dana 12. lipnja 1992., Prvi i Drugi krajiški korpus VRS i srpske paravojne formacije zauzimaju gradić Kotor Varoš. Hrvatski i bošnjački civili su uhićeni i smješteni u četiri logora, u zgradu Starog suda, pilane, srednje škole i u selu Maslovare. Teškom artiljerijom do temelja je srušeno selo Hrvaćani, 12. lipnja, a dva dana poslije, više od 10 civila je ubijeno u samo Kotor Varošu.Dana 25. lipnja, u predjelu Kukavice, ubijeno je šest civila, a nekoliko civila je ubijeno na mostu preko Vrbanje, čija su tijela bačena u Vrbanju. Toga dana, u Kotor Varošu ubijeno je 30 civila, a dvije masovne grobnice su nastale u Donjem Varošu Vrbanjcima. Srpsko zrakoplovstvo je sustavno bombardiralo Večiće, Viševice i Sokoline.
Selo Sokoline je zauzeto početkom listopada, civili su protjerani, a više od 200 muškaraca je završilo u logorima. To je samo mali dio epiloga srpske agresije i zločina nad Hrvatima banjalučkog kraja.
Još 1971. godine Hrvati su u Kotor Varošu bili većinsko stanovništvo, ali im je udio počeo opadati uslijed antihrvatske i prosrpske politike vladajućih komunista u BiH.
17. listopad 1992. ostat će u memoriji Hrvata Kotor Varoši zabilježen kao jedan od najtežih dana u njegovoj povijesti – dan kada je nekoliko tisuća preostalih Hrvata, poslije četveromjesečnih teških borbi i stradanja, protjerano sa svoga stoljetnoga ognjišta. I danas, 28 godina poslije tih tragičnih događaja, pitamo se ZAŠTO? Zašto je jedan radišni narod koji nikoga nije dirao, koji nikome nije smetao, koji je istinski živio svoju kršćansku vjeru tako nemilosrdno i okrutno napadnut, mučen i prognan od strane svojih dojučerašnjih susjeda. I koliko god se pitali, racionalnoga i pravoga odgovora nema. Jedino što se moramo nadati i od čega nikada ne smijemo odustati jest traženje istine i kažnjavanje onih koji su počinili teški i nečovječni zločin nad nenaoružanim civilima. Ova obljetnica i komemoracija hrvatskim žrtvama, kako su naglasili župnici župa kotorvaroške doline “Nije i ne smije biti pozivanje na mržnju, nego molitva za pokoj duša tih žrtava i čuvanje spomena na njihov život i smrt. Kao kršćani i za počinitelje zla molimo Božje smilovanje i obraćenje. Ujedno želimo i molimo da se ovako nešto na ovim, a niti bilo kojim drugim mjestima. više nikada ne dogodi”.
174 ubijena Hrvata, nekoliko stotina ranjenih i zatočenih te tisuće prognanih u samo četiri ljetna mjeseca 1992. trajna su obveza nama živima da čuvamo sjećanje i spomen na njihovu žrtvu kako se nešto slično nikada više ne bi dogodilo.
