Ruganje kao politička metoda nije novo, ali je simptomatično tko ga i kada koristi. Molitelje krunice na Trg bana Josipa Jelačića veliki dio samoproglašenih „progresivaca“ posprdno etiketira kao klečavce, svodeći ih na karikaturu i izbacujući iz okvira legitimne javne rasprave.
Dehumanizacija neistomišljenika tako postaje zgodna prečica: umjesto argumenata – etiketa; umjesto dijaloga – podsmijeh.
Ironija je očita. Isti ti krugovi ne tako davno klečali su na istim trgovima, pod istim kamerama, tvrdeći da je klečanje snažan i legitiman politički čin. Tada je to bilo „hrabro“, „progresivno“ i „nužno“. Danas, kad kleči netko s drukčijim svjetonazorom, čin se proglašava nazadnim, a ljudi nedostojnima javnog prostora. Standardi se, očito, mijenjaju ovisno o tome tko stoji (ili kleči) s druge strane.
Problem nije u klečanju, nego u selektivnoj toleranciji. Ideološka ostrašćenost guši introspekciju, a javni prostor se pretvara u zonu dopuštenu samo „pravovjernima“. Tko se usuđuje misliti drukčije, postaje meta poruge i napada.
To nije progres – to je puko licemjerje i šovinizam upakirano u velike riječi.
Crodex.net
