Zaboravljeni Mosaddegh – kako su Britanci pokopali iransku demokraciju i posijali sjeme buduće “opasnosti”
Danas je popularno stavljati fotografije Irana prije i poslije Islamske revolucije – žene u minjacima, disco klubovi, Coca-Cola i prozori prema Zapadu, nasuprot današnjim hidžabima i antiameričkim parolama. No rijetko tko se sjeti ključne povijesne činjenice: Iran je prije šaha Pahlavija imao demokratski izabranu, sekularnu vlast. I to ne bilo kakvu – već onu koja je pokušala vratiti nacionalno bogatstvo svom narodu. I zato je – kao i mnogi drugi prije i poslije njega – morao pasti.
Mohammad Mosaddegh, premijer Irana početkom 1950-ih, imao je “drskosti” da nacionalizira iransku naftu – onu koju je dotad Britanski imperij crpio preko Anglo-Iranian Oil Company, današnjeg BP-a. Zločin protiv neoliberalnog oltara bio je očit. Britanci nisu mogli dopustiti da jedna “nerazvijena” nacija odlučuje o vlastitim resursima. I zato je London pokrenuo ono što bi danas nazvali “obojanom revolucijom” – uz pomoć tajnih službi, uz dosta novca, medijskih manipulacija, ulica i kupljenih generala – 1953. Mosaddegh je svrgnut, a šah Pahlavi postavljen na tron.
Šah, vjerni britanski i američki partner, brzo je vratio naftna polja stranim kompanijama i krenuo graditi “moderni” Iran – što je u praksi značilo represiju nad političkim neistomišljenicima, brutalnu tajnu policiju (SAVAK), kult ličnosti i šarenilo za elitu, dok su sela ostala u srednjem vijeku. Naravno, Zapadu je to savršeno odgovaralo – sve dok se 1979. nisu pojavili islamisti koje je ta represija godinama “hranila”.
Ironično, Islamska revolucija ne bi se dogodila da Zapad nije ubio demokraciju 1953. godine. A sad, desetljećima kasnije, isti taj Zapad pokazuje prstom i govori: “Pogledajte Iran – zašto su tako neprijateljski nastrojeni?”
Ali Iran nije jedini primjer. Sličan je obrazac korišten i u drugim državama: kad god neka zemlja odluči uzeti resurse u svoje ruke – dođe “prosvjetljenje”. Libija, Irak, Egipat, pa čak i Turska prije Atatürka bila je eksperiment Zapada. I svaki put, iz istog laboratorija – Londona.
London, često u sjeni američke sile, zapravo je ostavio najviše tempiranih bombi širom svijeta. Čitavi geopolitički kaos Bliskog istoka, Afrike i dijela Azije još uvijek je posljedica britanske kolonijalne prakse i “razvlaštenja” koje su izveli da bi zadržali svoje privilegije. Umjesto carskih barjaka, ostavili su duboko podijeljena društva, korumpirane elite i trajne konflikte.
Tko zna – možda je jedina konstanta to da gdje god se pojave “britanske vrijednosti”, uskoro slijedi rušenje demokracije i uspostava nekog novog “reda”, savršeno kompatibilnog s London Cityjem i Wall Streetom.
Za kraj, citat jednog britanskog diplomata iz vremena nakon pada Mosaddegha:
“Naravno da smo ga morali maknuti. Ne može se dopustiti da resursi padnu u ruke naroda. Zamisli što bi bilo da to postane pravilo?”
Crodex.net
