Pontonski most, ta simbolična plutajuća poveznica, bio je najvidljiviji i najsnažniji spomen na pobjedu hrvatskih snaga u Maslenici.
Najvažnije postignuće vojno-redarstvene operacije Maslenica bilo je prometno povezivanje sjevera i juga Hrvatske preko postavljenog pontonskog mosta u Novigradskom ždrilu. No, pontonac je bio i vidljiv neprijateljskim snagama, koje su ga učestalo zasipale topničkim udarima, pokušavajući ponovno odsjeći jug Hrvatske i držati ga kao veliki otok odvojen od ostatka zemlje.
Uloga Gotovine
Unatoč neprijateljskim topničkim udarima, hrvatski je čovjek prkosio i putovao preko pontonca. Prijeći tih nekoliko stotina metara prilaznim cestama i uskim tjesnacem preko pontona za sve je putnike unatoč ratnom riziku bio izazov koji je jednostavno bio jači od svih neprijateljskih prijetnji i napada. Tukli su ga i planirali načine kako ga onesposobiti, no most je ostao čvrsto usidren i obranjen, piše Hrvatski vojnik, a prenosi braniteljski portal.
Ovo je priča o hrvatskim braniteljima, dragovoljcima i stručnjacima koji su bili zaduženi za sigurnost i obranu pontonskog mosta. Među njima važnu su ulogu imali i ronioci, a sve ih je okupio i organizirao Bibinjac Vinko Šimunić Bubanj, strastveni ronilac i ratni zapovjednik 2. bojne 112. brigade Hrvatske vojske, koja se u to vrijeme nalazila na položajima na Velebitu.
Privatna arhiva Vinka Šimunića Bubnja
Radna skica pontonskog mosta s bilješkama Vinka Šimunića Bubnja Privatna arhiva Vinka Šimunića Bubnja
“Kad mi je zapovjednik Mladen Fuzul rekao kako ima za mene novu zadaću, obranu pontonskog mosta, rekao sam: ‘Pa želiš me staviti na glavnu metu neprijateljskih udara.’ No, odmah sam i upitao kad krećem. General Ante Gotovina imao je puno povjerenje u mene i moj tim s obzirom na ronilačko iskustvo, jer je more za mene drugi dom i tu se najbolje osjećam.
Sa mnom su bili i moji učenici koje sam poučavao ronjenju, ali ovo je za sve nas bila specijalizacija koju nigdje ne možete naučiti. I danas kad me sretne, general Gotovina zna upitati kako smo uspjeli toliko održavati most bez dužih prekida prometovanja.
A što reći. Imali smo srce i svi smo manje-više bili ljudi od mora pa onda i sam sebe pitam tko bi drugi to i mogao učiniti ako ne mi. To je bio naš mali doprinos i žrtva jer znali smo što most znači za cijelu Hrvatsku,” iznosi sjećanje Šimunić te ponosno ističe kako je vjerovao u svakog čovjeka kojemu je bila povjerena obrana i sigurnost mosta. “Najveća mi je briga bila sigurnost ljudi. Cijelo vrijeme prometovanja mostom nitko od branitelja i civila nije poginuo.
Ranjena su bila dvojica branitelja i šest civila. Sjećam se dok sam jednog mladića, Sebastijana Žunića, koji je kaićem (brodicom) pomogao u održavanju i sigurnosti mosta, opominjao neka opreznije izlazi na more, on bi stalno ponavljao gledajući u nebo: ‘Ima netko tko se brine za nas!’ Morao sam ga spomenuti, zamirita (zaslužio) je.”
Vinko Šimunić Bubanj u Novigradskom ždrilu Privatna arhiva Vinka Šimunića Bubnja
A glavna zemaljska briga za sigurnost mosta povjerena je zapovjedniku Zbornog područja Split Anti Gotovini, koji je oformio i posebnu Operativnu grupu (OG) Most, koja je uspješno branila, sanirala i stražarila uz, na i ispod mosta. U početku je Bubanj bio zapovjednik ronilačke grupe, zatim zamjenik i na kraju zapovjednik OG-a Most. Prvi zapovjednik OG-a Most bio je Sreten Bego.
Branitelji na Velebitu
“Mi, koji smo tad kao branitelji bili na Velebitu, zapravo smo u čudu gledali što se događa. Brodovi su dovlačili velike platforme prema Novskom ždrilu. Kad je sve to spojeno i povezano, djelovalo je impozantno, kao jedna velika pista koja se ljulja na valovima Novigradskog mora,” iznosi Šimunić, kojeg u njegovim Bibinjama i zadarskom kraju svi znaju po nadimku Bubanj pa se na dozivanje po prezimenu neće ni okrenuti.
“I prije nego što sam bio izravno angažiran na mostu dolazio bih do njega, promatrao i nekako u glavi slagao što bi još bilo bolje napraviti, ugraditi, posložiti… Sve se to nekako poklopilo i brzo sam sišao s kralježnice Hrvatske, Velebita, izravno na tad ključnu žilu kucavicu Hrvatske, na pontonski most,” prisjeća se Šimunić.
Prvi kamioni i vozila prešli su most 30. srpnja 1993. No, dva dana kasnije neprijatelj je topništvom djelovao po mostu te je zbog oštećenja potonula prva sekcija, koja je ustvari bila dio dizalice. Most je trebalo hitno sanirati.
U najkraćem roku na mjesto oštećenog mosta iz pulskog je brodogradilišta Uljanik dotegljena nova cjelina, nova teglenica (mauna) pod imenom Kleopatra, kojom je ponovno osposobljen pontonski most. Tako se mostom ponovno počelo prometovati, no nije dugo prošlo te je i Kleopatra pogođena. Uvidjevši kako je pontonski most postao sve nesigurniji, formira se i navedeni OG koji će se brinuti isključivo o sigurnosti i osposobljavanju mosta od oštećenja neprijateljskih granata.
Njegovi su pripadnici djelovali ispod mora, ali i na platformi i sve po noći. Njihov je uspjeh što otad most nikad nije bio izvan prometa više od sat-dva.
“Tad zapravo počinje i ključna misija obrane mosta. Navečer smo osposobili Kleopatru, koja je bila prva veza s kopnom prema Zadru. No, roneći uz dijelove mosta uočili smo i druga oštećenja koja su prijetila sigurnosti. Tako su još dvije teglenice imale oštećenja od podvodnih udara neprijateljskih projektila, a najkritičnije stanje bilo je na središnjoj, koja je bila i najduža,” objašnjava Šimunić te ističe kako su sve rješavali u hodu: u glavi bi odmah smišljali plan saniranja i najbrže što se moglo krpali oštećenja.
Mi bismo s podvodnim lampadinama (svjetiljkama) zaronili i odmah počeli saniranje oštećenja, a iznad nas prolazila su vozila i kamioni. Još kad teškaš prođe s prikolicom pomisliš odmah kako je pala granata. Proviriš i vidiš kako je ipak kamion koji manevrima nastoji što sigurnije i brže prijeći most koji se pod njegovim teretom još više ljulja. Što je trebalo prvo učiniti? Zaštititi nastalo oštećenje privremenim zahvatom, a onda kasnije i za trajno.
Ma, do novog oštećenja. Uostalom, zabilježeno je četrdesetak izravnih neprijateljskih pogodaka na most. Nastale rupe sanirali smo specijalnom dvokomponentnom smjesom, a pritom smo ispumpavali vodu kako bi se dobio potrebni nagib.
Na drugom dijelu upumpavali smo vodu jer su teglenice bile podijeljene na segmente. Jedan od postupaka bio je taj da bismo šperploču blažujku približili oštećenju, umetnuli spužvu i pašaicama (velikim željeznim šipkama) stezali za lim i tako krpali oštećenja. Kasnije smo sve to vezivali i betonom. Oštećenja smo i zavarivali kad bismo uhvatili priliku za taj zahvat, a glavni projektant mosta Špiro Matošin znao bi reći kako je to bio ne var, nego pisanje varom, pojam vrhunskog vara i sve u ratnim uvjetima. Stalno sam nosio i drvene klinove te njima začipao manje rupe.
Koristili smo i tende, kojima smo zaustavljali prodor vode i zatvarali nastale rezove. Radili smo kako smo znali, a sve je na kraju završilo dobro. Znamo u šali reći kako ovako ne bismo uspjeli niti na suhom jer to i nije neki izazov,” objašnjava Šimunić te ističe: “Što je bilo teže i kompliciranije, mi smo još bolje i uspješnije funkcionirali.”
Prateći topničke napade neprijatelja, Šimunić je iz ratnih operativnih dnevnika bilježio točna vremena ispaljivanja granata, koja su najčešće dolazila iz Meke Drage, Kruševa i Debelog brda, te došao do najsigurnije satnice za rad na održavanju mosta. A to je bilo okvirno od 22 do 5 ujutro. Nitko i ne bi slutio kako se tad odvijala tajna noćna operacija saniranja oštećenih dijelova mosta.
Mogući napadi torpedima
Kako bi obranili most od mogućih neprijateljskih napada torpedima, pokrenuta je jedinstvena izvedba zaštitne protuplovne i protutorpedne metalne mreže, koju je projektirao prof. dr. Špiro Matošin. “To je bio pothvat, naše zajedničko djelo. Nije mi poznato je li ikad u povijesti ratovanja nešto slično napravljeno. Tako Maslenica poprima i pomorsku dimenziju ratovanja. U dva tjedna uspjeli smo napraviti zaštitnu metalnu mrežu duljine 170 i visine devet metara, od kojih je samo metar bio iznad mora.
To je učinjeno s novigradske strane, a mreža taj put nije bila za ulov ribe, nego za ulov neprijateljskih torpeda. Pružala se u obliku luka, krajevi su bili na nekih tridesetak metara udaljeni od mosta, dok je središnji dio luka bio na udaljenosti oko 100 metara od mosta. Na površini je pridržavana priručnim bovama (plutačama), odnosno plastičnim cijevima ispunjenim pur pjenom. Kad smo sve to spojili, bili smo sigurniji i to je bio još jedan detalj malo poznat javnosti jer su hrvatski obavještajci prikupili informacije kako je neprijatelj u Ribnici kod Kruševa postavio rampe za lansiranje torpeda prema mostu,” iznosi Šimunić.
Šimunić naglašava i kako su koristili još jednu metodu odvraćanja mogućih upada neprijateljskih podmorskih diverzanata. Naime, u nepravilnim razmacima bacali su protudiverzantske bombe u more i tako pokazivali kako nije baš preporučljivo krenuti u takav pogibeljni napad.
Važnost dobrog poznavanja mora
U području mosta snažna su strujanja mora, bura je tu stalni stanovnik te je poznavati more značilo preživjeti prirodne nepogode, još k tomu i ratne. Tako Šimunić iznosi i scene kao iz filmova, kad je zimi led probijan nogama prilikom zarona, a kod izrona probijan je glavom i rukama. “Gornji sloj mora bila je ustvari voda Zrmanje i tu bi se onda stvorila kora leda koja ipak zbog soli nije bila tako čvrsta pa bih jedva čekao zaroniti dublje jer je more prema dubini bilo nešto toplije.
Ostanem nekih pola sata, prođem cili most i izron. Jednom me kurenat (morska struja) odnio 200 metara od mosta. I onda kako se vratiti? Najbolji je način zaroniti do dna, na nekih 40 do 50 metara i polako se približavati mostu prateći polako krivulju koja se penje prema površini,” dio je Šimunićevih doživljaja iz jedinstvene misije obrane mosta.
Šimunić se prisjeća kako je osmislio način spašavanja od detonacije granata dok se nalazio u moru. Naime, iskusio je dvadesetak granata koje su padale blizu mosta. “A zaziva sam Majku Božju i svetog Roka, što reći tad. To je najopasniji trenutak kad padne granata i na udaljenosti od 200 metara, to je nešto najstrašnije što možeš doživjeti ako si u moru. Najvažnije je bilo na vrijeme se izvući iznad mora, barem iznad koljena jer tako čuvaš vitalne organe.
Tako sam prateći topničke udare uvidio kako neprijatelj u pravilu najprije gađa prebačaj, a nakon toga ide u korekciju. I to me spašavalo, jer dok su oni prebacivali preko, na brzinu bih doplivao do škalina koje su bile uz teglenice ili bih izronio i sklonio se u traktorsku gumu koja je štitila bokove pontona. Nisu oni tad baš puno tukli jer su ih naši brzo poklapali,” sjeća se Šimunić.
Šimunić u šali kaže kako mu je na kraju ipak bilo opasnije trčati na mostu kad bi neprijatelj počeo topničku paljbu. “Dva sam puta pao na maunama i toliko se isprebijao kao stari tovar (magarac) i otad nema trčanja nego u najbliži zaklon guma ili oplatu i čekaj dok ne prođe udar,” iznosi Šimunić, koji i danas, unatoč načetom zdravlju, pun duha i snage iskusnog morskog vuka prepričava događaje obrane mosta.
Uz izravne sudionike fizičke obrane i saniranja oštećenja mosta važnu su ulogu imali i hrvatski izvidnici koji bi odmah nakon neprijateljskog napada dojavljivali pozicije te je topništvo odmah odgovaralo po neprijateljskim ciljevima. Bila je to uvezana akcija gdje je sve bilo u funkciji sigurnijeg prometovanja mostom koji je ostao u funkciji sve do Oluje. Profesor Matošin, projektant i alfa i omega mosta, smišljao je načine kako ga što bolje zaštititi.
Osmislio je da se na novigradskoj strani mosta, koja je bila izložena udaru neprijateljske vatre, postave viseći sendviči od metalnih oplata koje bi štitile nadvodni dio mosta. Šimunić se prisjeća i zgode kad je kod Kleopatre naišao na morske rakovice, ženke babe koje su se tu ugnijezdile, a čuvali su ih mužjaci grancigule. “Jednog sam uspio izvući i darovao ga projektantu koji se tome toliko radovao te ga je odnio prijateljima u Primošten gdje su pripremili pravu poslasticu. Ta se zgoda dugo prepričavala u trenucima predaha branitelja mosta,” svjedoči Šimunić.
Plan otvaranja mosta za Oluju
Prvi put u javnosti Šimunić iznosi i detalj kako je planirano otvaranje pontonskog mosta za potrebe provedbe operacije Oluja. “Plan je bio jednostavan, a zapravo ga je znao vrlo mali broj ljudi. Sve se moglo odviti u nekih pola sata i to na način otpuštanja pete, krajnje teglenice prema Velebitu, koja je bila duga nekih 40 metara i onda bi je kurenat jednostavno prirodnim putem odvukao na jednu ili drugu stranu. U slučaju da nema kurenta, teglenicu bismo dizalicom ili sajlama odvukli i tako otvorili prolaz za ratne brodove.
To nije znao ni moj pomoćnik i desna ruka Emilio Lonić, kojeg je general Gotovina na sastanku pitao može li se to izvesti i neka iznese plan. Mogao je samo odgovoriti: ‘Plan izvediv, a kako, zna samo moj zapovjednik’,” prisjeća se Šimunić detalja pripreme mosta za Oluju. Nakon te zgode Lonić je molio Šimunića neka ga više ne šalje na sastanke.
Glavni projektant mosta o braniteljima
O iznimnim postignućima grupe svjedočio je i projektant mosta Špiro Matošin. S divljenjem i poštovanjem iskazivao je zahvalnost braniteljima mosta, često ponavljajući kako nije mogao vjerovati da postoje tako hrabri ljudi i domoljubi kao oni koje je upoznao u obrani mosta: “Učinili ste ono na čemu bi vam zavidjele i elitne postrojbe HV-a, a u rekonstrukciji i održavanju i najmodernija brodogradilišta. Nad vodom i duboko pod vodom bili ste svoj na svome, kao ptica u zraku, a riba u vodi. Bio sam sretnik što sam sreo takve ljude i dao barem mali doprinos. Da vas nisam sreo, iako sveučilišni profesor, ne bih spoznao snagu i duh herojskog i duhovnog hrvatskog čovjeka.”
Iz povjesnice pontonskog mosta
Pontonski most sastojao se od pet teglenica (mauna) sa šest prijelaznih mostića. Bio je dug 279 i širok 18 metara, a na svečanosti završetka izgradnje 18. srpnja 1993. sudjelovao je i predsjednik RH Franjo Tuđman i ratni ministar obrane Gojko Šušak.
Projekt izgradnje pontonskog mosta djelo je Brodosplitovih projektanata u suradnji s Fakultetom elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje iz Splita, a provodio se pod okriljem Ministarstva pomorstva, prometa i veza, koje je vodio ministar Ivica Mudrinić. Gradnju mosta nadzirala je splitska tvrtka Konstruktor, a bio je povezan s pet teglenica tvrtke Brodospas i šest prijelaznih čeličnih mostića i bočnih zaštita od topničkih granata, koje su u splitskom brodogradilištu izgradili radnici Brodosplita i montirali na gradilište mosta. Investitor su bile Hrvatske ceste, a izvedba radova povjerena je Brodospasu i Brodosplitu.
U spajanju i izvedbi sudjelovao je Konstruktor iz Splita i Hidroelektra iz Zagreba. Za potrebe postavljanja i osiguranja mosta, od vojnih je snaga angažirana bila 40. inženjerijska bojna, 307. logistička baza Zadar, Bojna za specijalna djelovanja Matija Vlačić, 1. gardijska brigada, 112. brigada, 7. domobranska pukovnija, 264. izvidničko-diverzantska satnija, Vojna policija te pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova.
Branitelji pontonskog mosta
Članovi Kluba za podvodne aktivnosti Zadar: Vinko Šimunić Bubanj, Đenko Peroš, Duško Nikitović, Damir Velemir, Dario Marušić, Željko Bašić, Nenad Vidović, Emilio Lonić, Goran Benček.
Pomoćnici Vinka Šimunića Bubnja: Petar Bugarija, Valentino Juričić
Metalska struka (varioci, rezači, bravari): Mladen Sladović, Marijan Kosović, Jakov Podrug, Zoran Rogulj, Nenad Arbanas, Pero Kuzmanić
Cestari: Marin Smolić, Šime Škara, Dragan Mijić
