Prije točno 72 godine rođen je u Vranju legendarni igrač i trener Dinama Josip Kuže.
Da ga teška bolest nije svladala prije 11 godina, legendarni igrač i trener zagrebačkog Dinama Josip Kuže možda bi još danas bio na klupi nekog nogometnog kluba.
Miljenik Bad Blue Boysa, čiji lik u obliku grafita krasi maksimirski stadion, 16.6. 2013. godine izgubio borbu s leukemijom, a u navijačkim srcima uvijek zauzima posebno mjesto.
Josip Kuže je rođen u Vranju, a djetinjstvo provodi u Varaždinu. Sa 16 godina dolazi u Dinamo, na netipičan način – godinu dana nakon osvajanja KVG-ova, naš je klub pozvao preko novinskog oglasa(!?) zainteresirane mladce da pristupe treningu. Nakon sedam dana, od 400 pridošlih klinaca, samo se jedan “štrkljavi” (177cm, 53 kg) probio u prvu momčad. Pogađate – Kuže. Četiri godine kasnije debitira protiv Hajduka u Splitu i sudjeluje u najvećoj ST pobjedi ikad (5:1)!
Nedugo zatim izlazi 1973. članak u “Tempu” u kojemu ga BG novinar opisuje kao “disciplinovanog i korektnog fudbalera, s kojim nemaju problema ni treneri, ni sudije.” Saznajemo kako mu je prvi trener bio Branko Horvatek, a legendarni Dražan Jerković mu je omogućio prvoligaški debi u Splitu. U tom momentu je nastupao i za mladu repku bivše države, a krenuli su ga i golovi u plavom dresu (u deset sezona provedenih u Maksimiru postigao je ukupno pet golova, a od toga čak 4 u sezoni 1972/73). Kuže je “poseban” i po tome što je kompletnu igračku karijeru proveo u Dinamu. Na žalost, sudjelovao je samo u osvajanju Kupa 1980., a i to za dlaku – u tekmi protiv Radnika iz Bijeljine (1/8 finala Kupa) ušao je umjesto Zajeca i tako se upisao na listu trofejnih igrača maksimirskog kluba. Sezonu prije osvajanja titule 1982. zaključio je karijeru s 28 godina.
Zanimljivu priču kako je ”završio” na klupi je napisao njegov tadašnji trener i ”trener svih trenera” Miroslav Ćiro Blažević :
”Nakon turneje u Australiji, ostali smo još par dana u Hong Kongu da odigramo nekoliko prijateljskih utakmica kako bi dodatno uigrali momčad za drugi dio sezone 80./81. Kapetan Zeko, ohrabren valjda time što me je dobro savjetovao oko Marijana Vlaka da nam bude prvi golman, a što se pokazalo kao dobro rješenje koje sam odmah prihvatio, kaže mi da primjećuje kako tražim nekoga za desni bok.
“Ima jedan…”, počne mi prodavati priču,”pravi je nogometni intelektualac!”
“Koji je to?”, pitam.
“Kuže”, kaže on, “Joža!”
U prvoj idućoj utakmici ja poslušam Zeku i stavim ga na bok da vidim kako će odigrati, a on sve onako fino i odmjereno, čisto… prati igru, dobro čita, ne griješi u dodavanjima…zbilja kao pravi intelektualac.
U to, međutim, krene jedna duga lopta prema njemu, a neki tamnoputi igrač s desetmetarskim zaostatkom za Jožom, preskoči ga odjedanput u tri koraka i ode dalje sam…
Ajde jednom da ga je preskočio, ali kada su naši protivnici vidjeli da to prolazi, preskočio ga je taj i drugi put, pa treći…
Do četvrtog nije došlo!
“Intelektualac!”, zagalamio sam, “dođi ovdje na klupu kraj mene – tu ti je mjesto.”
I nisam, pokazalo je vrijeme, pogriješio. Kao trener, i to, bez pretjerivanja, pravi intelektualac (!), ostavio je dubok trag gdje god je trenirao, a uvijek je bio i omiljen među navijačima što dovoljno govori o njemu kao čovjeku.
Danas je deveta obljetnica kako ga nema među nama, a baš neki dan sam ga se prisjetio s Đemom Mustedanagićem koji je dugi niz godina s njim trenerski surađivao. U Japanu i Albaniji, kaže mi Đemo, koristili su neke moje vježbe na treninzima, ali ono što mi je pokazao da je Kuže tome još nadodao, kao neku svoju inovaciju, pokazatelj mi je kako je te vježbe znao dobro oplemeniti.
Njegovi rezultati, uostalom, to su uvijek i potvrđivali.
Na desni bok sam, poznato je, tada stavio Bračuna, i to se pokazalo kao dobar potez jer je taj mljeo sve pred sobom i nije bilo tog igrača, bez obzira koje boje mu je bila put, da ga je mogao pretrčati, a to je nešto što mi je u to vrijeme na toj poziciji bilo potrebnije od intelekta, ali još bolje se pokazalo to što je Kuže upravo tu započeo svoju karijeru na klupi.
Hrvatski sport je, da zaključim ovo malo prisjećanje na njega za koje sam se trudio da ne bude tužno iako se upravo tako osjećam u ovaj smiraj dana, time itekako mnogo profitirao.” napisao je legendarni Ćiro.
