Po Zagrebu su sve češći znakovi koji upozoravaju da je javni prostor pod videonadzorom. U skladu je to s generalnim tendencijama svijeta u ovome trenutku. Teško pojmljivi tehno-totalitarizam u Kini stopio je tamošnju komunističku metodu upravljanja s iznimno naprednom tehnologijom, kao što su pametne kamere koje pojedince više ne prepoznavaju samo preko snimaka lica već i po načinu hoda.
Kina pritom nije nekakva daleka totalitarna distopija, već praktični primjer onoga prema čemu i zapad odlučno korača. Poznati su slučajevi iz covid godina kada su, primjerice, australske vlasti pratile svoje građane mrežom javnih kamera, pronalazile one koji su definirani kao “bliski kontakti”, te ih trpale u kamione i odvozile u tzv. “kampove za covid pozitivne”. Mnogo je svjedočanstava o tome usprkos cenzuri, a neka od njih otkrivaju jezive detalje, kao što je ono jedne građanke koju je policija nasilno odvukla iz njenog doma bez jasnog objašnjenja što se događa (link u komentaru).
Posljednje godine trebale bi ukazivati na zabrinjavajuć trend, zbog kojeg se teorijske rasprave o tome koliko je javnog nadzora opravdano, koliko je potrebno i sl. ne mogu voditi dekontekstualizirano. I najveći teorijski zagovornici sigurnosti trebali bi se upitati kakva je to sigurnost zbog koje se svaki korak građana prati onda kada to vladajućima odgovara, dok su istovremeno najteži zločini silovanja u porastu po cijelome zapadu. “Pametne” kamere, čini se, zapravo nisu toliko pametne ili su pametne upravo onoliko koliko je to nekima potrebno.
Plastičan primjer tog paradoksa vidjeli smo i u nedavnom početku sukoba na Bliskom istoku, gdje je najočuvanija granica na svijetu, s nekim od najnaprednijih naoružanja i tehnologije, nerazumljivo probijena primitivnim sredstvima kao što su padobrani. Izrael je prije toga, da podsjetimo, bio jedan od prvaka provođenja restriktivnih i naprednih digitalno-baziranih covid mjera nad svojim građanima.
Stavljajući, stoga, porast javnog nadzora po Europi u opisani kontekst, zabrinutost građana za svoju privatnost postaje neizbježna. Europske regulative za zaštitu osobnih podataka, npr. famozni GDPR, u praksi su se pokazale jalovima, a nikakva šira javna rasprava nije otvorena o tom problemu ni nakon covid travestije, u kojoj su se osobni podaci dilali kao rijetko kada u novijoj povijesti, ni prilikom očitog pojačavanja nadziranja građana u našoj metropoli.
Američki politički filozofi skovali su jedan danas iznimno relevantan termin, zvan totalitarizam na zaključavanje (eng. turnkey totalitarianism). Sustav je to koji pod iluzijom demokracije i slobode postupno ukida i demokraciju i slobodu, podižući potiho totalitarne zidove koje u danom trenutku, “okretajem ključa”, ruši na svoje zbunjene i nespremne građane. Slijedom toga, covid priča ne može se promatrati samo kao trenutni pokušaj dokidanja demokratskih procesa, već kao jedno plansko novonormalno sjeme koje će potencijalno klijati u punokrvni totalitarizam.
Ono što je danas “samo kamera na ulici” ili tehnocentričnim glorificiranjem prozvani “pametni” izum, sutra može postati upravo onaj zid koji će nas identificirati i locirati, te zatim ograditi na mjestu namijenjenom antitotalitarnim krivovjernicima. Štoviše, izvučemo li glavu iz svojih tehnoloških izvora ovisnosti (i iz nekih drugih mjesta), možda ćemo uvidjeti da je to “sutra” već odavno stiglo.
