Proslava Dana Republike Srpske i reakcije na 9. siječnja pokazale su svu pogubnost, destrukciju i jad dvije ekstremističke krajnosti u BiH – politike nerealnog separatizma koju zagovara dio Banja Luke i politike nerealnog nacional-unitarizma koju zagovara dio Sarajeva.
Kakofonija Banja Luke i Sarajeva
Iz dok su se iz srpskih redova opet mogle čuti mitomanske izjave o:
- negiranju Hrvata i Bošnjaka kao zasebnih nacija,
- o njihovoj genocidnosti,
- o poređenju Franje Tuđmana s Antom Pavelićem,
- o velikoj Srbiji.
S druge strane iz Sarajeva su nahuškali glasnogovornika nacional – unitarista Željka Komšića da trabunja kako će eto on braniti BiH, kako neće dopustiti da se itko odvoji – ukratko mitraljezac je ponovno prijetio ratom, objavljuje Miroslav Vasilj za pogled.ba.
U toj kakofoniji gluposti, idiotizma i malograđanštine dvije ekstremističke politike, Mostar se ponio mudro. Nije se uopće htio miješati u tu priču koja se kotrlja ovim krajevima evo već trideset godina dok u isto vrijeme:
- zemlja ostaje pusta,
- ljudi se iseljavaju,
- cijene svakodnevno divljaju,
- gasi se proizvodnja,
- prosječne plaće u realnom sektoru su i dalje mizerne,
- mirovine ponižavajuće.
Ukratko dok zaostajemo na svakom polju, ne za zemljama Zapada, nego za nekadašnjim zemljama istočnog bloka koje su samo prije nekoliko desetljeća bile miljama daleko iza nas.
No lijek za ta dva ekstremizma, šovinizma i idiotizma zvana separatizam i nacional-unitarizam je politika srednjeg puta. Politika je to koju Mostar već desetljećima stidljivo pokušava staviti na stol. Politika poštivanja drugog i drugačijeg. Poštivanja onoga što jesmo u BiH. Što su bili naše majke i očevi. Naši preci. Poštivanja i Hercegovine i Bosne. Poštivanje sva tri naroda, nacionalnih manjina i svakog čovjeka u BiH. Međusobnog priznanja. Ali i civiliziranog neslaganja oko određenih tema.
Politika tri građanske republike u BiH
Politika je to izvornog federalizma. Politika tri građanske republike u BiH. Baš onakva kakva postoji u Belgiji ili Kanadi ili Švicarskoj koja se samo službeno naziva Konfederacijom. Politika koju je podržao Europski parlament u svojih nekoliko deklaracija i rezolucija posvećenih Bosni i Hercegovini.
Ali tko će to dokazati separatistima i nacional-unitaristima. Oni hrane jedni druge. Pa traje to još od 9. siječnja 1992. godine. I tada su Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Ratko Mladić govorili o velikoj Srbiji i svim Srbima u jednoj državi, a muslimanski lider i tvorac Islamske deklaracije Alija Izetbegović da će BiH biti ili građanska ili će biti građanski rat. Tek je hrvatsko vodstvo na čelu sa Stjepanom Kljuićem i Franjom Borasom i tada pomirbeno, nenametljivo i stidljivo pokušalo utirati staze rješenja kroz livanjsko pitanje – miran izlazak iz krnje Jugoslavije, neovisnu državu Bosnu i Hercegovinu u njezinim međunarodno priznatim granicama, članicu UN-a, EU-a, NATO-a, ali s riješenim nacionalnim pitanjem.
Ali kome to više objašnjavati. Imali li smisla više i spominjati. Imali li smisla više govoriti kada separatisti i nacional-unitaristi dobro žive od svojih naci-politika. Jer oni imaju svoje „velike ideje“. Ideje o velikoj Srbiji i ideje o čistoj Bosni u kojoj će biti mjesta samo za jedan narod i jednu vjeru. Postoji naziv za nešto takvo a zove se – fašizam!
