Upravo poruke mira Majke Terezije tjeraju na razmišljanje te da postanemo boljim ljudima, baš kao što je i sama Majka Terezija činila svoj čitav život
Sveta Majka Terezija rođena je 26. kolovoza 1910. godine u Skoplju, a umrla je 5. rujna 1997. u Kalkuti. Ovu zaštitnicu siromašnih i nemoćnih pamtimo kao skromnu ženu u bijeloj haljini plavog obruba koja je čitav svoj život posvetila služeći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Izvanredna žena albanskog porijekla ostat će zapamćena po svojim velikim djelima, ali i riječima koje su danas prisutne među nama više no ikada.
Govor Majke Terezije na dodjeli Nobelove nagrade za mir:
Svi zajedno zahvalimo Bogu za prekrasnu priliku u kojoj zajedno jedni sa drugima možemo podijeliti i izraziti radost što širimo mir, radost, što jedni druge volimo, što volimo Njega, i što su najsiromašniji među siromašnima naša braća i sestre.
Ovdje smo se okupili da Bogu zahvalimo na daru mira. Svima sam Vam dala molitvu mira koju je sv. Franjo Asiški molio prije mnogo godina i pitam se da li je osjećao istu potrebu koju mi sada osjećamo da molimo za mir.
Pa pomolimo se zajedno:
“Učini nas dostojnim, Gospodine,
da služimo ljudima u cijelom svijetu,
koji žive i umiru u siromaštvu i gladi.
Daj njima kroz naše ruke,
njihov svakodnevni kruh,
daj im mir i radost kroz
našu ljubav punu razumijevanja.
Bože moj, dopusti mi,
mira Tvog da budem glas.
Ima li mržnja bilo gdje,
daj da ljubav nosim tu.
Ima li sumnja bilo gdje,
daj da vjeru nosim tu.
Ima li očaj bilo gdje,
daj da nadu nosim tu.
Ima li žalost bilo gdje,
daj da radost budem tu.
Ima li tama bilo gdje,
daj da svjetlo budem tu.
Gospodine,daj da ja radije tješim druge,
nego što je meni potrebna utjeha;
da ja više razumijem druge,
nego što je potrebno razumijeti mene;
da ja volim, više nego je ljubav meni potrebna;
jer zaboravljanjem samoga sebe,
čovjek se pronalazi;
opraštanjem, biva njemu oprošteno;
smrću, on se budi u vječnom životu. Amen.”
Isus i blažena Djevica Marija
Bog je svijet volio tako jako da mu je poklonio svoga Sina; i poklonio mu je blaženu Djevicu Mariju, i ona je – u onom trenutku u kojem joj je On dao život – požurila da Njemu da drugi. A što je radila tamo? Ona je radila za čin služenja. Ona je služila. Širila je radost, dok je voljela druge. A Isus Krist voli i tebe i mene, On je svoj život dao za nas. I kao da to još uvijek za Njega nije bilo dovoljno rekao je: “Volite onako kako sam ja volio vas, onako kako vas sada volim!” A kako to mi moramo voljeti? Voljeti dok dajemo, jer On nam je dao svog Sina. On je dao svoj život za nas i nastavlja da nam daje; On nam daje sada i uvijek, daje nama i drugima.
Nije mu bilo dovoljno da umre za nas, htio je da se mi volimo, da vidimo njega jedni u drugima.
I da bi bio siguran da razumijemo ono što trebamo raditi, u času svoje smrti On je rekao da će se nama suditi po onome što smo bili prema siromašnima, gladnima, golima i onima bez domovine. On je sam sebe učinio gladnim, golim i bez domovine, gladnim, ne kruha nego ljubavi, golim ne samo bez ijednog komada odjeće, nego golim ljudskog dostojanstva, bez domovine, ne samo jer nije imao doma, nego jer je bio zaboravljen, ni od koga voljen i ni za koga vrijedan. I rekao je: “Ono što ste učinili i mom najmanjem bratu, to ste učinili i meni.”
Tako da je za nas divno da postanemo sveti putem ove ljubavi. Svetost, naime, nije luksuz za samo mali broj nas, već jednostavna obaveza za nas sve. A ovom ljubavlju, ovom ljubavlju jednih prema drugima mi postižemo tu svetost.
Danas, pošto sam dobila ovu veliku nagradu – ja osobno sam nedostojna – sretna sam zbog naših siromašnih, sretna da siromašni, precizno rečeno mogu razumjeti siromaštvo naših ljudi. Zahvalna sam i sretna što ovu nagradu mogu primiti u ime gladnih, golih, onih bez domovine, bogalja, slijepih i bolesnih od lepre. U ime svih onih koji se osjećaju nepoželjnima, nevoljenima, nezbrinutima, u ime onih koji su isključeni iz našeg društva. Ja nagradu primam u njihovo ime i sigurna sam da će ova nagrada donjeti novu ljubav između siromašnih i bogatih. Na ovome je insistirao i Isus i zbog toga je i došao na ovaj svijet, da bi siromašnima donio ovu veselu vijest.
Prije nekoliko tjedana skupili su se neki siromašni. Htjeli smo im reći radosnu vijest: “Bog nas voli, mi volimo Njega, vi ste jedni od nas, i vi ste stvoreni istom voljenom rukom Božjom kao i sva ostala bića, da biste voljeli i bili voljeni.”
Naši siromašni su izuzetni ljudi i oni su vrijedni ljubavi. Oni ne trebaju naše sažaljenje, našu simpatiju oni trebaju našu ljubav koja ih razumije. Oni trebaju naš respekt i žele da se prema njima odnosimo s ljubavlju i poštovanjem. I osjećam da je najveće siromaštvo, to što mi ovo saznajemo, to što mi to naučimo razumijevati, tek kada su naši ljudi već mrtvi.
Nikada neću zaboraviti kako sam jednom pokupila jednog čovjeka na ulici. Bio je prekriven larvama kukaca. Njegovo lice bilo je jedino čisto na cijelom tijelu. Ja sam ga odnijela u dom za umiruće, a on je rekao samo jednu rečenicu: “Živio sam kao životinja na ulici, a sada ću umrijeti kao anđeo, voljen i zbrinut.” I umro je prelijepo. Otišao je kući, Bogu. Smrt nije ništa drugo do odlazak kući, Bogu. Osjetila sam koliko ga je razveselila ova ljubav koju je priželjkivao, da za nekoga i on bude netko.
Imam jedno uvjerenje koje bih rado podijelila sa svima vama: Najveći rušitelj mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati? Čak i u Svetom pismu piše: “Čak i kada bi majka mogla zaboraviti svoje dijete, Ja ga neću zaboraviti.” Ali danas se ubijaju milijuni nerođene djece, a mi na to ne kažemo ništa. U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni sa jednakom ljubavlju kao vi i ja, sa Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi.
O abortusu! Spasimo nerođene!
Za mene su narodi koje su legalizirali abortus najjadniji narodi. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti, jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno dijete – i dijete mora umrijeti.
Ja vas ovdje molim u ime malih: Spasite nerođeno djete, prepoznajte prisustvo Isusa u njemu! Kada je Marija Elizabeti došla u posjetu, dijete je u istom trenu u krilu svoje majke počelo poskakivati od radosti, kad je Marija ušla u kuću. Nerođeni se obradovao. Zbog toga obećajmo si ovdje da ćemo spasiti svakog nerođenog. Dajte svakom djetetu priliku da voli i da bude voljeno. Pokušavamo se usvajanjem boriti protiv abortusa. Sa Božjom milošću uspjet ćemo. Bog je blagoslovio naš rad. Mi smo spasili tisuće djece, oni su pronašli svoj dom, u kojem su voljeni, u kojem su željeni, u koji su donijeli radost.
Zbog toga danas od vas zahtijevam i pozivam Vas Veličanstva, Ekscelencije, moje dame i gospodo, svi vi, koji ste došli iz različitih zemalja svijeta: Pomolite se da imamo hrabrosti da zaštitimo nerođeni život. Ovdje, u Norveškoj imamo šansu da se za to založimo.
Bog blagoslovio dobrostanje, ali u mnogim obiteljima ovdje mi možda imamo nekoga tko nije gladan kruha, ali je gladan, jer se osjeća zaboravljenim i nevoljenim, jer mu je potrebna ljubav. Ljubav počinje kod kuće, prvo tamo.
Nikada neću zaboraviti jedno dijete, jednog četverogodišnjeg Hindu-dječaka. On je na neki način čuo: “Majka Tereza nema šećera za svoju djecu.” Otišao je kući svojim roditeljima i rekao “Ja ne želim jesti šećer tri dana, poklonit ću ga Majci Terezi.” Nakon tri dana njegovi roditelji su ga morali dovesti k meni i on mi je poklonio malu staklenku šećera. Kako je jako volio ovaj mali dječak! Volio je do bola. Ne zaboravite da mnoga djeca, mnoge žene i mnogi muškarci na ovome svijetu nemaju ono što vi imate, i mislite na to da ih volite do bola.
Prije nekog vremena pokupila sam jedno dijete sa ulice, na čijem sam licu mogla vidjeti da je gladno. Ne znam koliko dana to dijete nije ništa jelo. Dala sam mu komad kruha i mali je jeo mrvicu po mrvicu. Rekla sam mu: “Pa jedi taj kruh!” Tada me dijete pogledalo i reklo: “Strah me je jesti, strah me je kada dođe kraj da ću opet biti gladan!”
Veličina siromašnih je realnost. Jednog dana došao mi je jedan gospodin i rekao: “Tamo živi jedna Hindu-obitelj sa osmero djece, koja već dugo vremena gladuju.” Ja sam uzela rižu i odnijela je tamo, njihove oči zasjale su od gladi. Dok sam još bila tamo majka im je podijelila rižu i sa jednom polovicom izašla vani. Kada se vratila natrag, pitala sam je što je to radila. A ona mi je odgovorila:
“I oni su gladni”. Znala je da su njihovi susjedi, jedna muslimanska porodica, znala je da su i oni gladni. Ono što je mene najviše začudilo nije bila činjenica da je ona nešto dala svojim susjedima, nego da je u svojoj patnji, ipak, znala da ima i dugih koji pate. Ona je imala hrabrosti da dijeli i da podijeli ljubav.
To je ono što ja želim od vas: Volite siromašne i ne okrećite im leđa, jer ako njima okrenete leđa, okrenuli ste ih i Isusu. On je sebe učinio gladnim, golim i bez domovine da bismo vi i ja imali priliku da ga volimo. Gdje je Bog? Kako ga možemo voljeti? Nije dovoljno da se kaže: “Moj Bože ja te volim.” Mi Boga volimo na ovome svijetu ako se nečega odreknemo, ako nešto dajemo. Naravno, da ja šećer mogu pojesti sama, ali ga mogu i dati nekom drugom. Mogu ga dati odraslima, mogu ga dati djeci. Ako cijeli svoj život u toku cijelog dana sami dajemo, onda ćemo biti iznenađeni onoga lijepog dana kada ljudi budu sve međusobno dijelili i radovali se tome.
Tako, ja ću moliti za vas, da vi molitvu proširite dalje u svojim obiteljima. Plod molitve bit će da vjerujemo, da to činimo za Krista. Kada zaista počnemo vjerovati, počet ćemo voljeti, najprije u našem domu, potom našeg susjeda, a onda ljude u zemlji u kojoj živimo. Hajdemo svi izgovoriti molitvu: “Bože daj nam snage da zaštitimo nerođeno djete.” Jer dijete je najveći Božiji dar jednoj obitelji, narodu i svijetu.
Bog vas blagoslovio!
Majka Terezija (10. prosinca 1979. u Oslu, Norveška)
