O tome kako je ovaj veliki i pošteni Hrvat – koji nikoga nije mrzio niti ubijao civile – završio na poštanskoj marki SFR Jugoslavije
General Tomislav Sertić, kao vrhovni zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga (kako se službeno zvala unificirana vojska N.D.H.) – bio je pobornik da se hrvatska vojska uopće ne povlači – a ako mora, da to čini kroz Italiju.
Kobnom Pavelićevom greškom (misli se na ustaškog poglavnika Antu Pavelića) to je učinjeno ne prema Italiji – kako je Sertić savjetovao – već prema Austriji.
Posljedice znamo.
Nažalost, u tome nije stradala jedino vojska – već i stotine tisuća civila Hrvata te brojnih drugih nacionalnosti.
Tomislav Sertić se tako povlači u skupini s poglavnikom Pavelićem i visokim časnicima preko Novih Dvora i Rogaške Slatine do Spielfelda (Šentilja) – gdje se Ante Pavelić s jednom skupinom #odvaja prema Klagenfurtu (te su uspjeli pobjeći!) – a ostatak skupine, u kojoj se nalazi i Sertić, kreće prema Judenburgu ne znajući da je tamo Crvena Armija.
MUČENJE SERTIĆA U BEOGRADU
Uhvaćen u klopku uspijeva pobjeći u šumu i vjerojatno stići do mjesta Krumpendorf, ali tamo biva uhićen od #engleskih vojničkih vlasti koje ga izručuju u grupi s više stotina vojnika, dočasnika i časnika Jugoslavenskim vlastima. Krajem svibnja u grupi visokih časnika HOS-a biva upućen u Zagreb u zatvor na Novoj Vesi, gdje je prvi puta i saslušan.
Dana 7. lipnja sproveden je u grupi časnika u Beograd, u logor Banjicu.
Putovalo se u prenatrpanom stočnom vagonu na kojem je velikim slovima pisalo „Vodimo ustaše – koljače na suđenje“, što je izazivalo bacanje kamenja i blata prolaskom kroz sela naseljena Srpskim stanovništvom. Dolaskom u Zemun nakon dva dana postrojeni su u kolonu ispred koje je išao partizan na motociklu i pozivao narod da vidi „ustaške koljače“.
Ubrzo se stvorio „špalir“ iz kojega su bili gađani najčešće kamenjem pa je tako pukovnik Julio Niederlander bio smrtno pogođen. Dolaskom u logor Banjicu i kasnije u logor Vojnog suda komande grada Beograda počinje višemjesečno iščekivanje rasprave i presude.
Naravno, sam tijek suđenja bio je čista farsa. Dobacivanja iz, za to pripremljene, publike, prekidanje svakog pokušaja odgovaranja na optužbe, kako optuženih tako i njihovih odvjetnika, osim u slučaju odvjetnika dr. Marijana Šabera koji je započeo svoje izlaganje obrane riječima „Sramota me što moram braniti ustaše, najozloglašenije koljače našeg naroda“.
Ozračje suđenja možemo zamisliti i u crtici kada predsjednik suda upita Sertića kako to da govori sedam jezika (aludirajući na to da jedan takav intelektualac nije imao što raditi s ustašama). Odgovor je stigao od tužioca: „Da bi mogao služiti više gospodara“.
Suđenje je završeno 22. rujna 1945. izricanjem presude. General vitez Tomislav Sertić osuđen je za „krivična dela ratnih zločina i za krivična dela izdaje otadžbine“ na kaznu smrti strijeljanjem te na trajan gubitak političkih i građanskih prava te konfiskaciju imovine. Sljedećeg dana podnio je molbu za pomilovanje koju je AVNOJ odbio 24. rujna pa je presuda najvjerojatnije izvršena između 25. i 27. rujna.
Prema poznatim podacima okrivljenici su se morali ukrcati u kamion samo u gaćama te su odvedeni u selo Jajince u blizini Beograda i tamo pobijeni te zakopani na groblju Marinkova bara. Poznajući djelovanje komunističkih vlasti toga doba mjesto nije slučajno izabrano. Radi se o lokalitetu koji je koristila njemačka vojska kao i Nedićeve snage za masovna strijeljanja te su pobijeni časnici HOS-a jednostavno umiješani u masovnoj grobnici s prijašnjim žrtvama kako bi im se što više zametnuo trag.
ZA NJEGA SVJEDOČILI MEŠTROVIĆ, STEPINAC, SRBI, ŽIDOVI,…
Zdenka Sertić, hrvatska slikarica, u više navrata putuje u Beograd na sastanke s tadašnjim političkim i vojnim glavešinama kao što su Jefto Šašić, Arso Jovanović, ban Ivan Šubašić ili umjetnicima kao što je kipar Augustinčić (koji je svojedobno prešao u partizane), kako bi ishodila milost za Tomislava, tj. pravedno suđenje. Obilazila ga je u zatvoru, slala mu pisma i pakete.
U tu svrhu dobila je i svjedočanstvo kipara Ivana Meštrovića o časnom ponašanju Tomislava Sertića koji je više ljudi spasio od slanja u logore te koji je samom Meštroviću ishodio putovnicu kada je ovaj legalnim putem nije mogao dobiti. Nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac napisao je također kao prilog molbi Zdenke da se Tomislava Sertića sjeća kao časnog te nadasve poštenog čovjeka koji je bio nemoćan pred zločinima koji su se događali.
U njegovu su korist svjedočili i Srbi i Židovi koje je spasio od progona ustaških vlasti.
TOMISLAV SERTIĆ NA MARKI SFRJ
Dana 25. rujna 1957. (možda čak i na samu godišnjicu strijeljanja) Jugoslavenska pošta izdaje niz od šest markica s motivima Jugoslavenskog folklora – autorice Zdenke Sertić. Marke su tiskane u Zavodu za izradu novčanica u Beogradu u tehnici knjigotiska.
Svaka marka prikazuje folklorni motiv iz jedne republike.
Hrvatska je zastupljena na marci od 30 dinara – s motivom iz Like. U ovu minijaturu autorica je vješto, između ostalih likova, naslikala i jednog Ličanina koji neodoljivo podsjeća na hrvatskog generala viteza Tomislava Sertića.
Pokraj njega s preslicom u rukama naslikala je sebe te je tako na jedan suptilan i tajni način ovjekovječila svoje prijateljstvo i poštovanje prema ubijenom generalu. Da su tadašnje vlasti otkrile ovu „podvalu“, marka bi bila povučena, a autorica osuđena. No ovako je par u nakladi od 2.000.000 (DVA MILIJUNA) primjeraka vjerojatno proputovao cijeli Svijet, a i sada su zajedno u zbirkama tisuća filatelista.
Izvor:Hrvatska povijest
crodex.net
