Gost Željke Markić u emisiji 55 minuta bio je fra Mario Knezović. Župnik u Hercegovini. Urednik Radio Mir Međugorje, kolumnist, doktor komunikacijskih znanosti.
U emisiji se fra Mario prisjetio kako je postao svećenik, kako je došlo do njegova angažmana i rada na radio Mir Međugorju, osvrnuo se na današnju situaciju s korona virusom i podijelio što misli o papi Franji, piše narod hr
O svećeničkom pozivu
Rođen sam kao najmlađe od devetero djece. Nikad zapravo nisam želio biti fratar. Vidio sam se drugdje – u sportu, košarci, ali ne u fratrima. A nisam niti znao da postoje drugi redovi jer se kod nas u Hercegovini govorilo: Otišao je u fratre. U jednom trenutku osjetio sam poziv. Glas se zaorio – ti trebaš biti fratar. I to iz vedra neba. Ne mogu ispričati, kao neki, da je mene neki svećenik oduševio, da sam imao nekog poznanika, da sam bio posebno povezan sa svojim župnikom. Sjećam se da sam se tada u sebi borio. Rekao bih: Isuse, ja nisam za ovo. Ali idem. Vidim da je to to ne vidim se više nigdje drugdje.
Čovjek se uvijek propituje ali nikad nisam posumnjao u svoj izbor. Sve više stječem uvjerenje da je to Božja volja jer kad se prepustimo toj Božjoj volji onda i kasnije vidimo kako nas je Bog pripremao na ono što će doći. Tko bi rekao tada, 1994. da sam se uključio malo više u učenje novinarstva, tada još nije bilo ideje o radio Mir Međugorje. Kad sam bio godinu dana u službi u Mostaru Provincija me postavila za ravnatelja, glavnog urednika radija. Tako da ne treba razmišljati što će biti. Samo se daj, budi na raspolaganju Božjoj volji i onda se događaju i milosti i čudesa i zahvaljivanja.
O interesu za medije
Kao student u Zagrebu, osnovao sam Zavičajni kub hercegovačkih studenata i bio urednik studentskoga časopisa Moj kamen. Tek kasnije smo saznali da je bilo petnaestak pokušaja prijašnjih naraštaja i uvijek bi to netko sabotirao. U ratu sam bio uključen u medije. Radio sam na radio postaju Posušje, u vrijeme rata to je bio jedini radio na hrvatskom jeziku kojega su nazivali hercegovački CNN. Za Prvi program Hrvatskog radija sam izvještavao o početku rata. Kad je Dubrovnik bio okupiran nije nitko imao ići na radio Dubrovnik.
Na obične VHS kazete snimili bi izvješće na radiju i onda smo slali nekakvim autobusima koji su išli okolo naokolo, preko Paga do Dubrovnika. U Zagrebu sam surađivao u Glasu koncila. Tad se Hrvatski katolički radio pripremao s programom 1996., 1997. godine. I gotovo bih završio na njemu da Gospa nije imala drugačiji plan da budem na radiju u Međugorju.
Radio Mir Međugorje
Godinu dana sam kao mladomisnik djelovao u franjevačkom samostanu u Mostaru. Dobio sam neočekivani poziv provincijala. Rekao mi je da idem u Međugorje za ravnatelja Informativnog centra Mir Međugorje i glavnog urednika radio postaje. Programa je bilo malo. Ali počeli smo ga stvarati. Stvorili smo program od 24 sata, organizirali novinarske ekipe koji su radeći učili. Postali smo prva radijska postaja na hrvatskom jeziku koja je došla na satelit 2002. gdje nas je cijeli svijet mogao čuti.
O današnjoj situaciji
Situacija u kojoj se mi nalazimo možda je najsličnija onoj kad Isus ide na put križa, a Petar se sakrije u dvoru Pilatovu. I čak se od sluškinje žene krije. Čak i pred jednom običnom sluškinjom. A ja kažem da su vlasti ovoga svijeta sluškinje u biti. I zamislite da pred takvim sluškinjama zakažemo u navještanju istine. Nikad nisam volio politikantstvo niti sam se tu svrstavao.
Mene uopće ne zanima stranka niti ću se fascinirati ako oni kažu naslov kršćanska. Mene zanimaju programi, što činiš i što radiš. Jer to je postalo sve toliko fejk da moramo prokazivati. Mislim da je svećenikovo ne biti u dvoru Pilatovu dvoru i promatrati dok sve završi. Isusa razapnu pa ćemo se mi onda pojaviti na sceni i pričati neku svoju priču. Sve propitujem. Sve će ovo proći. Nazire se psihološki kraj kad shvaćamo da trebamo drugačije pristupiti ovome problemu.
Na radio odlazim da poručim ljudima: Život ne smije stati. Ne smijemo se uvući u strah. Moramo i dalje funkcionirati. Moramo i dalje kazati tu smo, živio smo. I tako mislim da nam nije biti negdje skriveni. Teže se izložiti. Ja to dobro podnosim jer se ne želim ikome svidjeti. Niti mi treba karijeristička priča, niti mi treba dodatni uspjeh. Mislim da sam sretan, miran kad navečer mogu leći s mišlju da sam taj dan učinio sve što sam mogao, da sam bio glas onih koji ne mogu doći u javnost, koji su obespravljeni, koji mi svaki dan pišu da su ucijenjeni, koji plaču.
O cenzuri
Imali smo poteškoće. Uklonili su mobilnu aplikaciju Radiopostaja MIR Međugorje s međunarodnih aplikacija uglavnom zbog mojih emisija Agape gdje sam dovodio ljude koji su govorili drugo mišljenje o koroni. Onda je to bilo zabranjeno. Do danas je aplikacija uklonjena. Bilo je puno pritisaka, nagovaranja da odustanem od nekih gostiju: pa možda bi bilo pametno, pa vidiš da ljudi umiru. Najgora je ta moralna ucjena. I kad je počela ta priča s cjepivom nas četvorica svećenika smo izašli u javnost ali nas ima preko stotine istomišljenika na popisu. Nekoliko puta blokiran sam na Facebooku.
Važnost izjave HBK
Izjava stalnog vijeća HBK će biti povijesna izjava da je jedina biskupska konferencija na svijetu rekla da se nikoga ne smije prisiljavati nikoga na cjepivo, da covid potvrde ne smiju biti razlog otkaza na poslu. Stali su u slobodu ljudskih prava. Možemo naći i bezbroj prigovora ali taj dokument je kapitalna pobjeda molitelja koji su molili pa i ljudi koji su bili u Zagrebu i na trgovima. Neću jamčiti da neće doći trenutak da će na trg izaći ljudi koji su prevareni cjepivom, koji su primili dvije, tri, četiri doze, a nije ih zaštitilo. Nije im dalo onaj mir i sigurnost koje im je jamčio onaj koji ih je prisiljavao na to.
O medijima
Kao čovjek medija zabrinut sam kako će većina medija iz svega ovoga iznova izići i vratiti povjerenje i svoju vjerodostojnost. Zamislite da je u vrijeme rata Dnevnik započinjao s: Dobra večer, dragi gledatelji. Danas je poginulo 30 branitelja, četrdesetorica su ostala bez noge, tri su sela spaljena. Mi bismo bili okupirani bez ispaljenoga metka, a mi smo ohrabrivali. Ne mogu razumjeti kako smo mi danas došli odjedanput u taj svijet gdje je ono što je intima…i vi kao osoba medicinske struke znate, kako smo odjedanput zaboravili da se dijagnoza ne smije javno otkrivati?
O papi Franji
Mislim da papa nije do kraja shvaćen. On ima određenih stvari koje nama nisu do kraja razumljive jer nemamo sva znanja zbog čega on nešto čini. Recimo, meni je smiješno što bi papa Franjo primao Zlatana Ibrahimovića, nogometaša. Nema nikakve potrebe za tim. Ali generalno, papa je onaj koji vodi Crkvu. Mi ga volimo, za njega molimo, a u njegovim osobnim stavovima koji su baš osobni možemo se slagati i ne slagati.
Znamo što je nauk Katoličke Crkve. Kongregacija za nauk Katoličke Crkve rekla je da cijepljenje mora ostati na razini dobrovoljnosti. I to je ono što mene obvezuje. To je ono što nas katolike zanima i obvezuje. Drugo su osobna mišljenja kao i moje.
Cijepljenje djece
Ne mogu vjerovati da izlažemo djecu nečemu što je njima nepotrebno. Ništa im ne koristi. Vidi se da postoji određena agenda koja se mora provesti.
Zgrozilo me i što su se znanstvenici utaborili i počeli kao da postoji samo jedan odgovor za sve. Znanost kao znanost ne postoji ako nismo skeptici. Moramo je propitivati. I kad svi mislimo da je sve ovo savršeno i da smo postigli kraj i ako mi odustanemo od propitivanja, prestaje znanost. Ali bio je problem – ako bilo tko bilo što propituje i postavlja pitanja ne samo da nisi imao pravo na odgovor nego sam shvatio da nismo imali pravo ni na pitanje. Hoćemo li nešto iz ovoga naučiti? Slabi smo učenici.
