Temelj trenutnog ideološkog djelovanja globalističkog mainstreama danas jest neopovrgljivost u formulaciji svojih teza/planova.
Ne samo da su im teze parareligijski zaštićene apriornom demonizacijom svakog tko se s njima ne slaže, kao i direktnim sveprisutnim cenzurama, već su i oformljene tako da ne mogu biti ni testirane ni demantirane u praksi.
Tzv. covid mjere tako nisu imale vremenski rok u kojem možemo provjeriti funkcioniraju li niti jasno postavljene parametre kojima se može utvrditi njihova svrsishodnost (npr. “lockdownom u sljedećih 3 mjeseca planiramo smanjiti smrtnost za 20% kako bi znali da on uistinu djeluje”).
Ukrajinska se kriza vodi pod sličnom neopovrgljivom tezom “borbe dok se Rusija ne porazi”, iako se Rusija kao nuklearna velesila ne može “poraziti”, jednako kako se poraziti u punom smislu te riječi ne može ni SAD ni Kina.
Takve velesile mogu izgubiti pojedine bitke, no njihov ih vojni i nuklearni arsenal štiti od istinskog “poraza”, što je svakom iole geopolitički obrazovanijem čovjeku jasno, no tu činjenicu zapadni ratni profiteri i manihejski zadojeni poslušnici prešućuju kako bi svoje interese mogli nesmetano vršiti preko leđa druge države dok god im tako odgovara.
Stoga, s obzirom na sve jače dokazivanje da smo oko covid afere bili u pravu, što sada crno na bijelo vidimo iz objelodanjenih whatsapp poruka britanskih zdravstvenih dužnosnika koje pokazuju da su se mjere donosile stihijski i politički (u jednoj od njih kažu da neće ublažiti mjere jer bi time pokazali da su ranije bili u krivu), dozvolit ćemo si dati dugoročnu procjenu odigravanja ukrajinske krize.
Ako nijedna raketa slučajno ne zaluta tamo gdje ne treba, odnosno ako se rat, daj Bože, ni na koji način ne prelije u punokrvni svjetski sukob, zapadni će mainstream, kada procijeni da su od tog rata izvukli maksimalno koliko su mogli, promijeniti priču iz “borimo se do kraja” u “moramo misliti na civile” i postepeno otvarati vrata diplomatskim pregovorima, koje su mogli i trebali otvoriti prije nego što je sukob uopće dosegnuo razinu na kojoj je sada.
Lako moguće da će i Zelenski tada biti portretiran kao netko tko je izgubio kompas ukoliko se ne složi sa svojim zapadnim nalogodavcima i odbije pregovarati. Sve bi se ovo moglo početi događati relativno uskoro; dapače, što smo bliži američkim izborima sljedeće godine to bismo mogli biti bliži i smirivanju ukrajinske krize.
Cijela ta trenutna prozirna priča da Ukrajina sama odlučuje o svojoj sudbini i da je svatko tko spomene pregovore putinofil time će pasti u vodu jednako kako je u vodu pala i covid priča, no to neće spriječiti njihove aktere da i dalje lupetaju svoju prokazanu ideološku bajku (u malo prenamijenjenom ruhu), jer su tu bajku oformili tako da njezin pad u vodu nije jednostavno prikazati – barem ne onoliko jednostavno koliko je potrebno da bi prosječan um iz mase shvatio što se dogodilo.
Taj željeni kraj ratne patnje pritom neće označiti kraj jednakog obrasca djelovanja zapadnog globalističkog establišmenta u ostalim društvenim sferama – u skorijoj budućnosti ponajviše, prognoziramo, kroz sve jaču eko-ideološku priču, čija bi neopovrgljivost, pseudoznanstvenost i parareligioznost mogla zasjeniti čak i covid.
Naravno, sve ovo pod uvjetom da se ovaj opasni ratno-profiterski ples po rubu slučajno ne prelije u nešto još tragičnije…Često si u takvim društvenim postavkama postavljamo pitanje kako se pojedinac sam može nositi s tim nedohvatnim silama koje mu se distopijski poigravaju sa sudbinom. Savršene odgovore na to u drukčije formuliranim oblicima su dali češki književnik Milan Kundera i švicarski psihoanalitičar Carl Jung.
I jedan i drugi su upozoravali da je *društvo* u smislu u kojem ga koristimo kada govorimo o “stanju društva” ili “u kojem smjeru društvo ide” samo apstraktan pojam kojim definiramo skup pojedinaca u danom prostoru i vremenu. Duh koji je preuzeo društvo iznimno je bitan jer, kako smo objasnili, direktno utječe na sudbinu pojedinca, no ne treba zaboraviti da je pojedinac temeljna jedinica tog društva.
Kao takav, on ne samo da predstavlja mikrokozmos koji reflektira društveni makrokozmos, već i ima mogućnost to društvo djelomično transformirati svojim ispravnim življenjem i vjerom u svoje vrijednosti.
Nije to nekakva idealizirana slika pojedinca koji nadjačava sve, već promjena načina na koji se društveni fenomeni sagledavaju – umjesto kao na iracionalnu levijatansku zvijer koja proždire pojedinca ako joj se tako prohtje, društvo se gleda kao set pojedinaca koji uvijek imaju slobodu i mogućnost malog ali temeljnog poboljšanja tog društva kroz ispravno življenje čak i u “ne-ispravnoj” okolini, dok su istovremeno svjesni da je politika uz svu svoju važnost samo jedan aspekt njihovog života.
Čak i u najgorem komunizmu, upozoravao je Kundera, pojedinac ima mogućnost, a time i obvezu, pronaći prozore ljepote u svojoj egzistenciji kroz kvalitetan život, kroz svoju obitelj, kroz svoj osobni razvoj, kroz poticanje na razvoj svog lokalnog mikrokozmosa itd. Te će nam stvari istovremeno dati ono potrebno gorivo za aktivan rad i na širem poboljšanju društva u specifičnim okvirima i dostupnim načinima svakog od nas. “Istinska sreća, duhovni mir i osjećaj smisla mogu biti ostvareni samo kroz pojedinca, a nikad kroz društvo ili državu”, rekao je Jung.
“Društvene i političke danosti pojedinog vremena svakako su od ogromnog značaja, no njihov je značaj za blagostanje pojedinca beskrajno precijenjen”. Pojedinac je infinitezimalna jedinica na kojoj cijeli svijet stoji – ono u čemu i sam Bog izvršava svoje ciljeve.
Izvor: Sapere Aude
