Kriza je oduvijek bile sredstvo ostvarivanja totalitarnih tendencija društvenih vlasti. Stvaranje panike ne samo da legitimizira “sva sredstva u borbi protiv krize”, već i podiže emotivni naboj javne rasprave u kontekstu krize.
To pak otvara teren za sve one nakradne totalitarne obrasce kao što su dehumanizacija neposlušnika, mesijanstvo vladajućih i pozivi na neupitnu poslušnost.
Totalitarne tendencije vladajućih našeg doba, čije krovne uzde drže naddržavne interesne globalističke grupacije, tako se još jednom pokušavaju ostvariti preko konstantnog bombardiranja građana krizama, uz pomoć poslušničko-oportunističkih korporacija koje im drže ljestve.
Osim oglednog primjera covida, čija fasada je ostala nejasna valjda još samo kompletnim društvenim analfabetima ili (in)direktnim profiterima od nje, kod nas često analizirana eko ideologija djeluje prema istim načelima – fiksiraj se na neki društveni fenomen, bombardiraj propagandnim parcijalnim informacijama javnost dok ne nasjedne na tvoju priču, cenzuriraj one koji dižu štit od tog bombardiranja te nakon određenog vremena maltretiranja građana prezentiraj svoje mesijansko rješenje, koje će im nanovo omogućiti “normalan život” (i, naravno, prešuti da si nenormalnost u njihov život unio upravo ti).
Američki “rat protiv kriminala” iz šezdesetih klasičan je primjer perfidnog povećanja državne moći pod krinkom stvorene krize. Američka je vlast tada proizvoljno odlučila svakodnevno bombardirati građane detaljnim opisima kriminalnih djela u njihovim gradovima, kako bi mogla normalizirati jače praćenje građana, brutalniju policiju, čvršće obračunavanje s nepodobnima i sl.
Kriminal pritom nije nešto što su izmislili, budući da se on uistinu konstantno svugdje događa. Ono što su, međutim, izmislili jest da kriminal u tom trenutku valja definirati kao krizu protiv koje je potreban rat. Kriminal je, naime, to desetljeće bio u padu usporedno s prethodna dva.
Od radikalnijih primjera, valja se sjetiti da je jedna od prvih Hitlerovih državnih strategija bila borba protiv virusa, bakterija i nametnika u tvornicama i na javnim prostorima, te općenita “javnozdravstvena borba”, koja je osim toga uključivala i legalizaciju eutanazije i slična profaniranja ljudskog života.
Tragično je i indikativno primijetiti da su isti plin za suzbijanje nametnika u tvornicama Nacisti kasnije koristili u plinskim komorama logora smrti.
Fundamentalna pitanja našega vremena nisu raste li uistinu temperatura zemlje, umire li određeni minoran postotak ljudi od covida (kao i od svake druge bolesti), postoji li minoran broj ljudi koji se osjeća kao da je “rođen u krivom tijelu” i sl. Fundamentalno pitanje jest – parazitiraju li i u kojoj količini vlasti na tim fenomenima kako bi preko njih ostvarili svoje utopijsko-totalitarne fantazije.
“Ništa nije preradikalno u borbi protiv virusa”, čuli smo više puta tijekom posljednje tri godine, što je svakome s imalo humanističkog znanja trebalo predstavljati crvenu zastavicu upozorenja da ne plovimo u dobrom smjeru. Kada se granice radikalnosti sruše od strane vladajućih, ne postoji ništa što ih sprečava da u svojim odlukama odskližu prema totalitarnom paklu kakav je u povijesti nažalost bio pravilo, a ne iznimka.
Dodatan problem našeg vremena jest što se i sustavno radi na nulificiranju naših društvenih vrijednosti, koje trenutno-vladajući također prepoznavaju kao prepreku svojim vizijama.
Društvo koje je zaboravilo zašto su demokratske granice postavljene na djelovanje vladajućih, te koje pati od vrijednosnog vakuuma, de facto nema nikakvu mogućnost obrane od totalitarizmom opijenih sila u svom dvorištu i iznimno je podobno za poslušno klanjanje novoformiranom (nad)državnom lažnom mesijanstvu.
