Agresija na Hrvatsku: tko ju je počinio? Jugoslavenska regularna armija, vojska, uz pomoć srbo-četničke soldateske, paravojnih četničkih formacija, belih Orlova kako se već nisu sve zvale te bestidne zločinačke formacije.
Tog je dana, Vukovar bio u rukama okupatora, agresora: raketirani su i Banski dvori, 7., listopada, pokušan je atentat na prvog Hrvatskog predsjednika.
Činjenice povijesne činjenice govore: otac obitelji Zec, bio je kriminalac: dokazano. Tko je likvidirao tu obitelj? Hrvati? Teško, gotovo neizvedivo: svi koji su bili zdravi, svi koji su mogli, bili su negdje na frontovima diljem tada okupirane domovine. Neki su u to vrijeme, bili u logorima diljem SVETOSAVSKE OTADŽBINE :maltretirani, tučeni, prebijani, gladni. Danas, kad se orjunaši prisjećaju samo obitelji Zec, kukajući nad ubojstvom Aleksandre, koje nitko normalan niti odobrava, niti može odobriti, njih se ne sjeća nitko. Žrtva 402, djeteta, danas je nebitna. Jedino što je bitno je što je posljednje rekla ubijena Aleksandra koju je ubio kriminalni milje Kosa i Jugo-soldateske potpomognut tko zna kojim kalibrom izdajnika. Što je rekla 3 mjeseca kasnije Martina Štefančić, što je rekla Josipa Kožić, djevojčica ubijena u lipnju 1991., to je nebitno.
Što je rekla kćer Stjepana Mlakara plačući nad posmrtnim ostacima oca, ni to nije bitno. Bitno je da se danas prisjećaju portali Aleksandre Zec, i njene obitelji.
Nad jamom na Ovčari, stajala je Ružica Markobašić, silovana od braće Bakić,od obojice. Što je rekla prije no što ju je silovanu, trudnu ubio Zoran Dašić, zvan Daša, to nije bitno. Nije nikad ni bilo bitno.
Što je mislio Igor Kačić, kad su ga sa samo 16 godina odvojili od majke, uplakane, žalosne: to nije bitno. To nije nitko zabilježio. Zabilježeno je samo i jedino to, što je rekla Aleksandra Zec.
Žrtve su žrtve: djeca su djeca. Ma koje nacije bila: ni jedno dijete, ne zaslužuje smrt: ni jedno!
No, kako se pristupa žrtvama? Neke se veličaju, neke se pak jednostavno daju zaboravu: zaboravu portala, zaboravu javnosti. Hrvatska svoje žrtve ne zaboravlja: iznad svega, cjeni svaku žrtvu, osuđuje svaki zločin, posebno je za osudu ubijanje djece: jesu li njihova djeca jednaka kao naša? Ne, nisu: svake godine, kuka se za Aleksandrom, pripisuje se Hrvatskoj težak zločin, izjednačava se žrtva i agresor: Hrvati se prikazuju kao uboice djece: zaboravlja se Martina, Josipa Igor, nerođena Vukovarska djeca, žrtva Ovčare.
Spomenik mauzolej zlotvoru Šoškočaninu stoji čuvan štićen: Martinina majka, otac, mogu li doći svojoj kćeri na grob? Ne, jer bol je prejaka! On, iz mauzoleja spomenika prkosi: jer mora bit tu, u ime demokracije, bratstva i jedinstva, tko zna čega: Martina, Josipa, Igor, oni su ubijeni, nema ih.
Aleksandra je kult: fetiš koji se slavi, fetiš kojem se mora klanjat. Jer bilajedijete!
Je, i Igor je bio dijete: imao je snove: imao je samo 16 godina: Martina je tjela lutku: lutku nije mogla dobiti!
Nije, nije preživjela, nije živjela odrastanje: nijemogla odrastati.
Svaku ali svaku žrtvu, Hrvatska poštuje: ne dopustimo da neke žrtve budu favorizirane, a neke gurnute u zapećak zaborava: jer to nisu zaslužile!
Nisu zaslužili smrt: nitko od njih: ni Aleksandra, ni Martina, ni Igor: gore među anđelima, jednaki su: igraju se zajedno, sanjaju nedosanjane snove zemaljskog života: gore među anđelima imaju šarenu loptu: loptu kojom se zajedno igraju: orjunaški mediji, tihom agresijom, igraju se njihovim žrtvama: svojim napisima, svojim postupanjima, zajedno s podanicima tihe agresije, jednako obezvrjeđuju njihovu smrt: koja je svima njima zajednička: Igora, Martine, Josipe Aleksandre, više nema!
Neki bi trebali dobiti čak i trg, ulicu: neki ni spomenik na adekvatnom mjestu ne mogu dobiti, poput Martine: njeno mlado nevino lice, trebalo bi gledati u krvnika: ne, neće ići agresori mira!
Izvor:FB Nataša Pogačić
