Hrvatska između povijesne istine i političke laži
Dok baltičke države – Latvija, Estonija i Litva – već desetljećima zastupaju jasan i državnički stav da ulazak Crvene armije 1944. godine nije značio oslobođenje, već samo zamjenu jedne okupacije drugom, u Hrvatskoj, nažalost, još uvijek svjedočimo slavljenju zločina i zločinaca, omalovažavanju žrtava i marginalizaciji njihovih obitelji. Hrvatska ostaje jedina europska država koja i nakon gotovo osam desetljeća sustavno štiti i relativizira komunističke zločine.
Motivi za takvu laž o povijesti jasno su prepoznatljivi – protagonisti te društvene obmane su moćnici strateški raspoređeni unutar ključnih segmenata društva: politike, pravosuđa i medija. Iako brojčano malobrojni, oni su postali kastom koja diktira uvjete života većini. U takvom sustavu, običan čovjek – ukoliko ne pripada toj privilegiranoj skupini – nema gotovo nikakve šanse za društveni napredak, bez obzira na znanje, trud ili sposobnosti.
Sustavni zločin i civilizacijska šutnja
Zločini nad hrvatskim narodom nakon 1945. godine nisu izolirani incidenti, nego dokazano sustavna i planski provedena politika. Uzmu li se u obzir broj stanovnika i broj poslijeratno ubijenih, Hrvati su – odmah iza Židova – narod koji je proporcionalno pretrpio najveće stradanje u Europi.
Pogledajmo samo dokumentirane primjere:
- Poljska s 40 milijuna stanovnika imala je 240 ubijenih svećenika.
- Hrvatska s tek 5 milijuna stanovnika izgubila je čak 660 svećenika.
- U Hrvatskoj je nakon rata ubijeno više novinara (38) nego zajedno u Italiji, Japanu i Njemačkoj.
Profesor Ljudevit Jurak, svjetski priznati patolog i član međunarodne komisije Crvenog križa, ubijen je bez suđenja jer se usudio stati uz znanstvenu istinu. Rosemarie Ševo, devetogodišnja djevojčica, ubijena je 1972. s hicem u potiljak. Damir Đureković, sin ubijenog emigranta Stjepana Đurekovića, također je smrtno stradao pod nerazjašnjenim okolnostima.
Komunističko nasljeđe kao izvor društvenih nepravdi
Danas, djeca bivših partijskih kadrova i njihovi nasljednici vladaju Hrvatskom. No to više nije ideološki komunizam – to je interesna mreža, često prikrivena „antifašizmom“, kroz koju se štite privilegije, pljačka imovina, guši sloboda izražavanja i manipulira istinom. U javnom prostoru dopušteno je opravdavati masovna pogubljenja Hrvata, kao što su Bleiburg i Križni put – zločine koje u drugim europskim zemljama nitko ne bi ni pomislio relativizirati.
Primjerice, Ivo Josipović, profesor kaznenog prava, izjavio je da su franjevci na Širokom Brijegu bili „vojna meta“. Stjepan Mesić, medijski promoviran kao borac protiv korupcije, tvrdi da su u Bleiburgu stradali „zločinci“. Njihov politički nasljednik, Zoran Milanović, ne samo da je ukinuo pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, nego vrijeđa nevine žrtve nazivajući ih „ustašijom“.
Vlada Andreja Plenkovića osnovala je komisiju o povijesnim simbolima koju je, umjesto povjesničara, vodio – liječnik. Rezultat: zaključak da je crvena zvijezda, simbol pod kojim su počinjeni masovni zločini nad Hrvatima, „prihvatljiv“ simbol.
Dvostruki kriteriji i poniženje društvene pravde
Na Zapadu, djeca nacističkih vođa dobivala su priliku za normalan život. Albert Speer mlađi bio je vrhunski arhitekt, a sin Joachima von Ribbentropa postao je bankar. Nitko nije proganjao njihovu djecu. U Sovjetskom Savezu, Staljinova kći slobodno je emigrirala. No u Jugoslaviji, komunisti su ubijali čak i djecu, bez ikakvog kriterija osim lojalnosti režimu.
Hrvatski sudovi, mediji i institucije često funkcioniraju u interesu političke elite. Oni koji propituju službenu „istinu“ bivaju izopćeni. Hrvoje Klasić, povjesničar s brojnim javnim nastupima, unatoč znanstveno utemeljenoj kritici kolege Nikice Barića, nastavlja primati ogromna sredstva za izradu televizijskih serijala. Istovremeno, o njegovom „heroju“ Miki Špiljku – osuđenom nalogodavcu ubojstva – šuti se.
Vrijeme za istinu
Vrijeme je da kao društvo otvoreno progovorimo o istini, pa i kada je ona neugodna. Vrijeme je da se svakom nedužnom čovjeku oda pijetet, bez obzira na ideologiju, vjeru ili porijeklo. Vrijeme je da prestanemo tolerirati društvene dogme koje čuvaju privilegije malobrojnih, a većinu građana pretvaraju u građane drugog reda.
Mi, hrvatski građani i Europljani, želimo pravednu, istinitu i odgovornu Hrvatsku. Društvo jednakih šansi, jednakosti pred zakonom i slobode izražavanja. Naša djeca i žrtve iz prošlosti obvezuju nas da se borimo – ne za osvetu, nego za pravdu.
Jer istina je temelj budućnosti.
