Premijer Republike Hrvatske, Andrej Plenković, još jednom je otkrio koliko uživa u ulozi učenika koji dobiva dobre ocjene od profesora iz Bruxellesa. Čestitaju mu, kaže, pitaju ga kako je uspio. Čestitaju na gospodarskim brojkama, na borbi protiv inflacije, na rastu plaća, na stabilnosti. I sve bi to bilo u redu – kad bismo živjeli u Excel tablici. No, Hrvatska – a još više Hrvati izvan Hrvatske – žive u stvarnosti.
U toj stvarnosti, europske čestitke nemaju težinu istine. One imaju težinu kooperativnosti. Europa ne čestita jer zna sve o nama. Ona čestita jer smo ispunili formu. Jer smo tiho.
Plenkovićev problem nije u tome što dobiva pohvale iz Europe. Problem je što ih smatra potvrdom da je sve u redu. A nije. Europa ne zna – i još važnije – ne želi znati da postoji narod koji se zove Hrvati u Bosni i Hercegovini, koji nije nacionalna manjina, već konstitutivni narod. Europa se prema tom narodu odnosi kao prema neželjenoj fusnoti na marginama političkog dokumenta.
Kad europski povjerenici dolaze u Zagreb i čestitaju premijeru, oni to ne rade zato što su detaljno analizirali položaj hrvatskog naroda u BiH. Oni to rade jer Hrvatska, pod njegovim vodstvom, ne pravi buku. Hrvatska ne komplicira. Hrvatska je idealan susjed – koji ne brine za vlastitu braću.
U pravilu, kad Europa čestita, treba se zabrinuti. Jer europska birokracija je sklona čestitati onima koji ne smetaju. Onima koji se uklapaju. Onima koji ne postavljaju pitanja. I zato Plenkovićeve anegdote o “debeloj knjizi” koju dobivaju povjerenici iz Poljske i Nizozemske – zvuče infantilno.
Ako Europa ne zna da se u BiH pokušava ukinuti konstitutivnost kao temeljni dio Daytona, onda čestitke iz Bruxellesa nisu potvrda uspjeha – nego dokaz površnosti. Ako Europa ne zna da su Hrvati u BiH institucionalno preglasani, onda nas ne čestitaju zbog postignuća – nego zbog šutnje o porazu.
Premijer Hrvatske danas vodi državu čija granica nije ni na Savi ni na Uni. Hrvati žive i preko tih rijeka. I ne traže mnogo – samo da Hrvatska to ne zaboravi. No, zaborav se danas prikazuje kao diplomatska vještina. Šutnja kao strategija. A politički kič u obliku europskih pohvala – kao dokaz mudrosti.
U tom okviru, Andrej Plenković nije izdvojeni primjer. On je savršen proizvod hrvatske politike: uglađen, bezgrešan, funkcionalan – i potpuno irelevantan za narod kojem bi trebao služiti.
Izvor:poskok.info
