Na današnji dan 31.siječnja 1999. godine umro je ratni general HV-a Nijaz Batlak koji se većinom koristio imenom Mate Šarlija Daidža, no tijekom rata koristio je oba identiteta.
Obzirom da je tijekom 2. svjetskog rata već bio mlađi tinejdžer, bio je svjedokom ubojstva njegova oca kojeg su mu partizani ubili pred očima, a potom ga bacili u jamu. Potom je i sam 1945. godine pristupio formacijama NDH, zbog čega je Daidža sa samo 16 godina je bio zatočen u zloglasnom kakanjskom rudniku u kojem je robijao dugih 11 godina. Nakon što je odležao kaznu, Daidža bježi iz Jugoslavije, u Španjolskoj završava vojnu akademiju i nakon toga seli u Sjedinjene Američke Države. O njegovom bijegu iz Jugoslavije, odlasku u Španjolsku gdje je završio vojnu akademiju, kao i emigrantskom životu u SAD-u se zna vrlo malo. Vjeruje se da je bio i ratnim plaćenikom u Južnoj Americi i na Bliskom istoku.
U Americi upoznaje dr. Franju Tuđmana i izjavljuje kako vjeruje u njegovu ideju pomirbe svih Hrvata.
U Hrvatsku je došao 1991.. Dočekao ga je Gojko Šušak. U veljači iste godine je otišao u Sarajevo jer je želio organizirati obranu Sarajeva. Potom se pod lažnim identitetom ušao u Crnu Goru, odakle je snimao neprijateljske položaje i pregovarao s mjesnim Albancima u Baru i Ulcinju.
Nakon toga slijedi ratnički angažman u dubrovačkoj okolici i Čepikućama. Imenovan je prvim zapovjednikom južnog bojišta, a koncem listopada 1991. ga se promiče u čin brigadira HV-a.
Muslimane u Bosni upozoravao je na to što će se dogoditi, odvraćao ih od jugoslavenstva i pribojavao se i protivio hrvatsko-muslimanskom sukobu. U Hrvatsku dolazi 1991. gdje je promaknut je u čin brigadira i postavljen za zapovjednika Sektora Dubrovnik. Početkom 1992. Daidža je postao zapovjednik pukovnije “Kralj Tomislav”, postrojbe HVO-a, s kojom je namjeravao preko Igmana deblokirati Sarajevo.
U svibnju je krenuo s tom postrojbom prema Sarajevu. Prema jednoj verzija, muslimanska Armija BiH nije dopustila prolaz te postrojbe HVO-a kroz Konjic. Nedugo potom doživio je prometnu nesreću u Ljubuškom. Dok se oporavljao krajem 1992. premješten je u Zagreb, u logistiku. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, radio je u hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu kao savjetnik za međunacionalne odnose.
Umirovljen je 1996. godine, a preminuo 31. siječnja 1999., nakon teške bolesti. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj uz najviše vojne i državne počasti, a na ispraćaju se pojavio i umirovljeni general Ante Gotovina.
