“Rodno afirmativna skrb”, pseudoznanstvena kvazireligija agresivnog transaktivizma po kojoj se djeci spol može mijenjati i u najranijoj životnoj dobi (uz isključenje roditeljskog odlučivanja o sudbini svojeg djeteta), u svijetu svakodnevno doživljava poraz za porazom.
Uz činjenicu da su “rodno afirmativnu skrb” na djeci zabranile ili strogo ograničile progresivne europske države poput Švedske, Finske, Danske, Norveške, Francuske i Velike Britanije (uz mnoge savezne države SAD-a) ovih dana objavljeni su i rezultati recentnih istraživanja koji potvrđuju mnoge znanstvene radove na tu temu proteklih godina.
Ukratko, djeca koja za sebe tvrde da su transrodna puno su pod većim rizikom pratećih duševnih poremećaja poput depresije, tjeskobe, samoozljeđivanja, a potrebe za psihijatrijskom pomoći su im veće NAKON spolne tranzicije.
Jedna od rijetkih metodološki ispravno osmišljenih studija iz Švedske, a koja je dugoročno pratila kvalitetu življenja transrodne djece nakon promjene spola, pokazala je kako je njihov očekivani životni vijek znatno niži, dijelom zbog povećanog broja suicida.
Također, uz sve do sada dokazane negativne posljedice hormonalnih intervencija u postupku promjene spola (gubitak gustoće kostiju, sterilitet, utjecaj na emotivni razvoj), sada se pokazalo da iste predstavljaju rizik i za neke vrste karcinoma.
Kako onda objasniti sljedeći stavak iz SLUŽBENIH “Stručnih smjernica za izradu mišljenja zdravstvenih radnika i psihologa o utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i životu u drugom rodnom identitetu” (NN 7/2016 (22.1.2016.), a u kojem se OTVORENO PRIZNAJE da se u nedostatku iskustava NA HRVATSKOJ DJECI SPROVODE EKSPERIMENTI:
“Postoji zabrinutost oko negativnih fizičkih nuspojava kod primjene blokatora pubertrta GnRH analoga (npr. na razvoj kostiju i visinu).
Iako prvi rezultati toga pristupa (utvrđeno na adolescentima/icama koji su praćeni tijekom 10 godina) obećavaju, dugoročni učinci moći će se utvrditi tek kada pacijenti i pacijentice koji su prvi tretirani dosegnu prikladnu dob.”
Ove Smjernice u kojima se otvoreno priznaje da su dugoročni učinci hormonalnih intervencija u postupku promjene spola nedovoljno poznati donešene su još 2016. godine, bez znanstvene rasprave među tadašnjim medicinskim stručnim društvima, a u njihovoj izradi sudjelovali su mahom pojedini psiholozi bliski transaktivističkom lobiju koji su i danas glasni po pitanju bezuvjetnog zagovaranja “rodno afirmativne skrbi”.
Danas, nakon osam godina, kada je u Europi i svijetu sve više dokaza o direktnoj zdravstvenoj šteti ovakvog pristupa, mogu samo postaviti sljedeće pitanje:
TKO JE TO 2016. GODINE DOPUSTIO EKSPERIMENTE NA HRVATSKOJ DJECI I ZAŠTO SE TO I DANAS JOŠ UVIJEK RADI?
Herman Vukusic
crodex.net
