Državljanstvo je apsolutno najvažniji akt povijesne pripadnosti i prava odlučivanja, kojim se čovjeku daje priznanje potpunog prava na nacionalnu povijest, naslijeđe i raspolaganje tim naslijeđem trenutno i u budućnosti.
Kao i sve znakovito što ukazuje na dubinske poremećaje i stvarni odnos države prema nacionalnoj državnosti ispod službenih deklaracija i patetičnih proglasa punih velikih zavjeta i riječi, informacija o novom hrvatskom državljaninu Jusufu Nurkiću, malo je koga ozbiljno zainteresirala.
Ne zbog tog mladića ili nekakve njegove problematičnosti, nego zbog toga što ukazuje na iznimno opasnu političku konzistenciju pomanjkanja elementarne svijesti o državnosti još od 1992. godine i međunarodnog priznanja, kada su tisuće sređivača na raznim pozicijama svoj utjecaj i važnost pokazivali dijeleći državljanstvo kao pijani milijunaši naslijeđe bogatih nepoznatih rođaka, kopača zlata iz Amerike.
Na margini javnosti se moglo pročitati da je bosanskohercegovački košarkaš bošnjačko-muslimanske etničke pripadnosti zbog posebnih zasluga dobio hrvatsku domovnicu, a istaknuto je, valjda kao posebne zasluge, da je živio u Hrvatskoj između 2012. i 2014. godine, igrao košarku za Cedevitu i Zadar, te se oženio u Dubrovniku.
Uz to je poklonio košarkaško igralište Zadru, u čast Kreše Ćosića.
Uz tu informaciju je pridodano da je i bosanskohercegovački nogometaš Edin Džeko također po istom postupku dobio ranije hrvatsko državljanstvo.
Nisu naveli zasluge, pretpostavljati je da se i on oženio u Dubrovniku uz to što ima restoran i zna igrati nogomet, ili valjda ljetuje u Dubrovniku pridonoseći turizmu.
Jesmo li došli do stanja da simpatični prekupac Zulko na tržnici iznad stola s poredanim okvirima s ornamentikom istakne – hrvatsko državljanstvo= 1 kg 5 eura!?
Državljanstvo je apsolutno najvažniji akt povijesne pripadnosti i prava odlučivanja, kojim se čovjeku daje priznanje potpunog prava na nacionalnu povijest, naslijeđe i raspolaganje tim naslijeđem trenutno i u budućnosti.
Nacionalno državno pravo sačinjeno je od pojedinačnih prava na državljanstvo.
Zato je to apsolutno najvrjedniji akt jedne države, a ljudi koji imaju državljanstvo su njen krvotok i živčani sustav, odnosno nacionalni DNK. Po njima se upisuje ime državi, oni su narod, ili naroda nema.
U prvom članku Ustava Republike Hrvatske piše da u Republici Hrvatskoj “vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, zajednici svih državljana”!
Drugim riječima, državljani čine suvremenu hrvatsku naciju, baštine hrvatsku povijest, težnje za slobodom i jamstvo su hrvatske nacionalne budućnosti, te opstanka hrvatskog naroda.
To je i znanstveno posve neupitno i točno.
O tome nema univerzalnih prijepora.
Nastavno na tu činjenicu i prvu normativnu odredbu Ustava, kojom su se državno-pravno uspostavili temelji hrvatske državnosti i dao smisao svih težnji i stradanja, žrtava i pobjeda kroz tisućljetnu prošlost, od doba kneza Branimira do Tuđmana i Oluje, očekivati je da je doprinos Jusufa Nurkića i Edina Džeke hrvatskoj državnosti takav da nesumnjivo jamči novu važnu kvalitetu afirmaciji, razvoju i opstanku hrvatskog naroda.
Baš nas zanima hoće li ikada bilo tko uz Nurkića i Džeku u svijetu, uz njihove sportske uspjehe ili da bilo što vrijedno naprave, napisati, ili će oni reći da su hrvatski košarkaš ili nogometaš?
Da ih uhvate u švercu, bilo bi vrlo očekivano, a ovako, veća je realnost da glumac Hadžihafizbegović, “Hrvat” također, javno kaže da Kraljica Katarina nije bila bošnjakinja i muslimanka, ili da je general Jelić bosansko-hercegovački osloboditelj i ratni junak.
Zamislite Hadžihafizbegović je također, kao pravi “Hrvat” ( nešto u stilu Sandre Benčić), ustvrdio kako Thompson ima pjesmu “Srbe na vrbe” te kako bi ga Isus da je živ zabranio, a mi njemu poručujemo: Tvrditi da Thompson ima takvu pjesmu može izmisliti samo neki bolesni um, svojom mržnjom prema drugim narodima, lažima i izmišljotinama, podmetanjima i podvaljivanjem kako bi se ljudi mrzili samo potpiruje i zagađuje medijski prostor.
Za razliku od Thompsona koji pjeva o svojoj ljubavi prema dragome Bogu, obitelji i svojoj domovini, Hadžihafizbegović svojim izjavama, lažima i uglavnom baljezganjem zagovara ratovanje, ubijanje i pokušava ponovno zavaditi narod na ovim prostorima.
Komentare na izjavu u videu ovog glumca, političara, kvazi ratnika, korisnika Hrvatskog proračuna ili kako se već u raznim prigodama predstavlja, ostavljamo Vama.
Prema ozbiljnim izvorima Hrvatska se država u 30 godina postojanja ponašala kao ni jedna država svijeta u zadnjih preko 200 godina, čak i izdašnije dijeleći državljanstvo od useljeničkih država u 18.stoljeću, koje su nasuprot autohtonih stanovnika useljavanjem nastojale stvoriti nove nacije.
Postavlja se pitanje – kamo to vodi?
Ili je možda strateška vizija državne politike Hrvate pretvoriti u Indijance, s nekoliko kandidata za glavnog Bika Koji Sjedi?
Nije isključeno.
Internetom kruži skandalozan video u kojemu još jedan “Hrvat” teško optužuje Hrvatsku
Internetom kruži video sa sarajevske FACE TV gdje je gost hrvatski glumac i voditelj Tarik Filipović. U istom videu, koji traje svega oko minutu i 20, Filipović je iznio niz krajnje suspektnih teza od kojih neke graniče i sa nasrtajima na ustavno-pravni poredak.
Filipović, naime, kao hrvatski državljanin i netko tko živi i djeluje na području Hrvatske u tom videu optužuje Hrvatsku (i Srbiju, no to je manje naša briga) za izazivanje problema u Bosni i Hercegovini i “kidanje i provociranje” te zemlje, piše hb.hteam.org
“Ako netko treba otići iz ove zemlje (op. a. BiH) neka odu oni koji ne žele živjeti u ovoj zemlji. Jer kako kaže moj Ćiro u Mojoj predstavi Ćiro: ‘Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u svijetu koja najviše neprijatelja ima unutar svojih međunarodno priznatih granica’. To me najviše boli, možda je grubo, kao što neki političari kažu, idi negdje drugo, ako ne možeš pojmiti ovu zemlju koja datira iz srednjeg vijeka, Bosna kao Bosna, ranije i u nekim drugim oblicima, zna se što je bila i kolika je bila, neće ni ovakva nakupina kabadahija razbiti ovu zemlju.
Ja sam uvijek govorio da Srbija i Hrvatska trebaju biti kao stariji brat Bosni i Hercegovini, posebno zato što ima puno etničkih Srba i Hrvata u BiH, oni trebaju maziti Bosnu i Hercegovinu, a ne bost je, kidati je, provocirat je na bilo koji način, oni se prema njoj trebaju ophoditi kao prema bratu i nikakvih problema u Bosni i Hercegovini ne bi bilo”, kazao je Tarik Filipović u videu koji donosimo.
Kada ovakva izjava dođe iz usta hrvatskog državljanina koji živi, radi i stvara u Hrvatskoj, te je, po pitanju osobnog javnog djelovanja, ponajviše toga izgradio u Hrvatskoj, onda je riječ o, blago rečeno, skandaloznoj izjavi, a u istoj, vjerojatno, ima posla i za MUP ili SOA-u koja bi Filipovića trebala privesti makar na obavijesni razgovor.
Kamo vodi ovakva politika?
Prema relevantnim procjenama hrvatsko državljanstvo danas posjeduje oko dva milijuna ljudi iz BiH, Srbije, Crne Gore, Kosova i Sjeverne Makedonije, od čega ih oko 1,5 milijuna nisu etnički Hrvati, niti imaju minimum senzibiliteta za hrvatsku nacionalnu povijest i vrijednosti, s tim ni za perspektive hrvatskog naroda.
Uz to, nacionalne politike bar dva naroda, Srba i Bošnjaka, s velikim uporištem u raspoloženju svojih naroda ne skrivaju otvoreno neprijateljstvo prema Hrvatima i hrvatskoj državnosti.
A imamo demografske trendove kakve imamo.
Pogotovo ako se tome pridodaju europske pretežite politike o migrantima i migracijama iz Afrike i Azije.
Odgovor je kristalno jasan.
Vodi k tome da na prostoru današnje Hrvatske bude država, ali ne hrvatska država. To je razlika između pojma države i državnosti naroda, ili stabilne vlasti i nacionalne vlasti, ili između proceduralne demokracije i demokratskih procedura u funkciji jačanja legitimiteta nacionalne države.
Ima tu i svojevrsne povijesne težnje.
U današnjoj Hrvatskoj je naime oduvijek bilo – države.
Samo čije?
I, čemu onda 1991. godina, čemu sve žrtve, stradanja i nastojanja milijuna Hrvata kroz stoljeća?
Kad je smisao država, bilo kakva, samo ne hrvatska država.
