Cijela hrvatska povijest ispunjena je velikanima koji se nisu štedjeli za Hrvatsku, a jedan od istaknutijih među njima bio je upravo Marko Veselica. Nažalost većina danas mlađih od 30 godina uopće ne zna tko je Marko Veselica. Prošlotjedni tekstovi koji su popratili pedesetu obljetnicu Hrvatskog proljeća jedni su od rijetkih koji su se o njemu pojavili u mainstream hrvatskim medijima.
Marko Veselica je bio među najistaknutijim sudionicima Hrvatskog proljeća. Na izričiti zahtjev Josipa Broza Tita 1971. godine izbačen je iz KP. Godinu kasnije, nakon pada “Hrvatskog proljeća” Marko je s bratom Vladimirom označen predvodnikom kontrarevolucije i nacionalističkog djelovanja. Slijedi kazneni progon i prva osuda na 7 godina zatvora uz 4 godine zabrane javnog istupanja. Unatoč zabrani Marko daje intervju njemačkom Der Spiegelu pa slijedi novo suđenje u kojemu ga za taj intervju i dodatne montirane optužbe osuđuju 1981. na još 11 godina zatvora. Amnesty International Marka Veselicu 1973. godine proglašava “Zatvorenikom savjesti Zemlje”. Ususret demokratskim promjenama Marko s bratom Vladimirom 1989. i 1990. godine okuplja skupinu ljudi koji su bili sjeme svih demokratskih političkih stranaka u Hrvatskoj. Zastupnik Hrvatskog sabora bio je od 1995. do 2000. godine, od kada se povlači u mirni obiteljski život.
Veselica je i inicijator osnivanja HDZ-a jer je bio motor okupljanja na Plješivici u klijeti Ante Ledića kad se dogovaralo osnivanje stranke. Prema Veseličinim riječima, Franjo Tuđman se nije poslije ponio korektno, nego je s Vladimirom Šeksom organizirao tajnu osnivačku skupštinu. Godine 1990. bio je s bratom Vladom jedan od osnivača Hrvatske demokratske stranke (HDS) i njezin predsjednik, a koja je 1992. preimenovana u Hrvatsku kršćansku demokratsku uniju.
Marko Veselica nije se uspio politički nametnuti početkom devedesetih u razdoblju transformacije hrvatske političke scene iz monolitnog jednostranačja u pluralističko višestranačje.
Veselica je simbol borbe protiv komunizma.
U tom je trenutku iza njega bilo ukupno gotovo 12 godina robije samo zato što je nešto rekao i zbog toga što je nešto napisao.
Ne dolaze ovdje u obzir ni izmotavanja branitelja komunističkog režima da su morali biti tvrdi prema hrvatskoj emigraciji jer je ona koketirala s terorizmom.
Veselica s terorizmom veze nije imao, a zaglavio je na dugogodišnjoj teškoj robiji. To bi trebali imati na umu i svi oni koji govore o ”divnim” osamdesetima, novom valu i navodnoj općoj toleranciji koja je tada vladala.
Veselica je, naime, na robiji 1981. završio samo zato što je dao jedan novinski intervju. I to uglednom njemačkom tjedniku Der Spiegel.
Stoga se ni nije mogao nositi u bitki za prvog čovjeka nacionalnog bloka s Franjom Tuđmanom za osnivanje i vođenje HDZ-a. Osim toga, treba i to priznati, Veselica je ipak imao manje smisla za praktičnu politiku od Tuđmana.
Možda je za Marka Veselicu na kraju i bolje što nije bio talentiran za operativnu politiku pa i zbog toga izgubio političku utakmicu s Tuđmanom za vodstvo HDZ-a.
Visoka politika, naime, na neki način i zaprlja ljude, a od svakodnevne pragme nužne za preživljavanje na vlasti izvorna polazišta lako izblijede.
Tako da će Veseličina najveća ostavština – da se usudio govoriti dok su se drugi bojali i bio spreman za to platiti cijenu – ostati potpuno čista.
I to ga definitivno u najpozitivnijem smislu odvaja od višestoljetne tradicije sramotne hrvatske šutnje. I po tome će biti upamćen.
U vrijeme njegova života, čini se, nismo ga dovoljno nagradili (možda ni poznavali!), pa je red da mu sada, kad ga na žalost više nema među živima, još jednom kažemo – hvala, tim prije što je ova legenda novije hrvatske povijesti ostavila neizbrisivi trag.
Osudili su ga (drugi put) 1980., nakon smrti Tita, čak na 11 godina teške robije (!) samo i iz razloga što je dao intervju zapadnonjemačkom časopisu „Der Spiegel“! Nu, neprestano se pitamo, što, poglavito, mladi, znaju o tom olovnom vremenu?
U Zagrebu i dalje postoji i ulice i trgovi nazvane po komunističkoj prošlosti. Taj veliki hrvatski rodoljub nije mogao čak ništa znanstveno i javno objavljivati i na bilo koji način se pojavljivati u javnosti, od 1972. do 1990. Stoga, danas dok se sjećamo ovog iznimnog čovjeka među ostalim se moramo zapitati: gdje su i što rade njegovi progonitelji? A Veselica je bio samo jedna u nepreglednom nizu komunističkih žrtava, prije svega, „Hrvatskog proljeća“.
Sve u svemu, nismo mu se dovoljno odužili. Njegov lik i djelo mora i treba biti nezaboravno u hrvatskoj povijesti, tim prije što taj čovjek nikada nije pružao ruke da bi grabio, već da bi podao ljubav.
Marko Veselica je postao sinonimom mučeništva za demokratsku i slobodnu Hrvatsku. Oni koji odlučuju o nazivima ulica, trgova, pa i istaknutih državnih ustanova već sutra moraju iznaći način (prijedlog) da se ime Marka Veselice nikada ne izbriše, kao što je to slučaj i s nekim drugim hrvatskim velikanima, pa i Junacima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata za koje više nitko, na žalost, ne zna ni tko su ni što su!
