Javne rasprave oko lika i djela Marka Perkovića Thompsona sežu praktički do samih početaka njegove karijere, koji pak sežu do samih početaka naše države.
Nažalost, kako to obično biva s domaćim društvenim raspravama, Thompsonov pjesnički opus u pravilu se promatra isključivo kroz dnevno-političku prizmu, odnosno kroz njegovu afirmaciju/negaciju ovisno o nečijim apriornim svjetonazorskim i političkim stajalištima.
Gotovo nitko, stoga, ne postavlja pitanje odakle potječe tolika Thompsonova popularnost, koja nerijetko nadilazi klasičnu popularnost domaćih izvođača, što iščitavamo ne samo iz toga što se radi o toliko diskutiranoj osobi, već i iz toga što se njegovi stihovi u pojedinim trenucima, kao što su trenuci slavlja nacionalnih sportskih uspjeha, povlače po ustima čak i njegovih najžešćih kritičara. Jedan od načina razumijevanja tog fenomena je analiza Thompsonovog opusa kroz leća teorije Carla Junga.
Piše :Sapere Aude
Švicarski psihoanalitičar Carl Gustav Jung oformio je svoj koncept *kolektivnog nesvjesnog* kao reprezentacije svih onih nesvjesnih i podsvjesnih univerzalnih pretpostavki usađenih u nas preko naše kolektivne pripadnosti. Umjesto promatranja čovjeka kao prazne ploče koja sve svoje znanje upija iz okoline, Jung je tvrdio da velik dio naše psihe dolazi s već usvojenim “znanjem”, odnosno s određenim okvirima kroz koje stječemo daljnje znanje. Taj je “naslijeđeni” nesvjesni dio popunjen *arhetipovima* – ponavljajućim idejno-simboličkim motivima/obrascima, te raznim impulsima, intuicijom i sl. – tj. svime onime prema čijem nahođenju često djelujemo bez da smo toga svjesni. Neki od primjera spomenutih arhetipova tako čine *mudri starac*, *ratnik*, *majka*, *sjena* (mračni nesvjesni dio osobe) itd., a dokaze za njihovu univerzalnost ne treba tražiti dalje od prepoznavanja ponavljajućih simbola koje svakodnevno vidimo oko sebe.
Mudri starac ispoljava se u svojim raznim oblicima – od Dumbledorea J. K. Rowling do Tolkienovog Gandalfa, sjenu kao srž mračne strane anti-heroja posebice danas volimo gledati u serijama i filmovima o mafiji, kriminalcima i sl., a majku pronalazimo, između ostalog, u obliku djevice Marije kao jedne od vodećih figura kršćanstva i općenito zapadne civilizacije. Na kraju dana, trenutna hipertrofija filmova o superherojima nije ništa doli direktno zadovoljavanje upravo tih arhetipnih potreba.
U svojim pjesmama Marko Perković Thompson savršeno pogađa kolektivne simbole prikladne našoj ilirsko-slavensko-hrvatskoj nesvijesti. Ne radi se tu o “primitivnim Hrvatinama” koji vole glorificirati svoju povijest, već o impulsu koji gotovo svaki narod na ovaj ili onaj način osjeća, a koji mi manifestiramo kroz simboliku shodnu našoj specifičnoj povijesti.
Možda najdirektnije ovo iščitavamo iz Thompsonove pjesme [Duh ratnika], u kojoj slušamo dijalog između lirskog subjekta koji postavlja pitanja i “duše hrvatskih ratnika”, koja “domovinu traži”, a čijom je “krvlju ona natopljena”.
Namjerno ili slučajno, Thompson je jedan od subjekata ove pjesme smjestio upravo u usta klasičnog arhetipa ratnika, koji, za razliku od poznate [Bojne Čavoglave], ne predstavlja nijednog specifičnog ratnika niti ijedan specifičan hrvatski rat/bitku (što je u pjesmi dodatno naglašeno neodgovaranjem na pitanje “s koje fronte stižeš”), već svojevrsnu platonovsku formu (hrvatskog) Ratnika – univerzalnu apstrakciju *svih* hrvatskih ratnika/ratova. Pjesma nastavlja u tonu ratnikova razočaranja na stanje u koje se njegova domovina dovela, kategorizirajući ga tako dodatno kao ideal koji prosuđuje o udaljenosti svoje zemlje od stanja kakvo zaslužuje.
Sličan motiv nalazimo i u [Dolasku Hrvata], gdje u “godini gospodnjoj šest stotina i nekoj” na silu koja se na zemlju spustila odgovara “bijeli vitez s mačem od zlata”. Ovo je još jedan primjer prevalentnog motiva “viteza na bijelom konju”, koji se u jungovske termine prevodi u bijelog čarobnjaka koji je u vječnoj borbi s crnim čarobnjakom, na jednak način kako je dobro u permanentnoj borbi protiv zla – ne samo u vanjskom svijetu, već i unutar samog čovjeka.
U refrenu čujemo lekcije koje Bijeli vitez daje svom narodu; “ljubi svoju zemlju, na njoj ti sagradi dom” i “brani je krvlju svojom”, a nakon uspješnog svladavanja narodnih teškoća (“ostavio je Lijepu Našu bez gladi i rata”) Bijeli vitez odlazi Nebeskom Ocu i obznanjuje mu da je predao Svetu zemlju u ruke Hrvata. Nebeski je Otac ovdje, naravno, sam Bog, no on se iz arhetipne perspektive može promatrati i kao mudri starac kojemu se junak vraća nakon uspješno izvršene misije (jedan od gomile sličnih primjera poznata je scena iz pop kulture:
).
Vrativši se s tim na umu na jungovske arhetipove, postaje jasnije kako, primjerice, ponavljanje motiva mudrog starca nije slučajnost, a nije ni posljedica prepisivanja jednog autora od drugog, već nešto što se preko prirodne sklonosti traženju pomoći od mudrije osobe usadilo u našu nesvijest (ili točnije, što je oduvijek bilo prisutno u nama, a što se u formalno-religijskom smislu izražava molitvom, čiju srž čini priznanje svoje nemoći i traženja pomoći od Onoga koji sam jest mudrost).
Jung je u svojim djelima oprezan kod naglašavanja da se arhetipovi ne mogu smatrati pukom simbolikom koju smo preuzeli od naših predaka, već uistinu nečime što je prisutno u nama od kad je nas; univerzalnim obrascima kroz koje promatramo svijet, a koji su na neki način i stvarniji od nas samih. Primjerice, težnja pažljivoj izgradnji i održavanju svoje pozitivne slike u javnosti, koju je Jung prepoznao kao arhetip *persone*, u fenomenološkom je smislu “stvarnija” od svake pojedine osobe koja djeluje prema njenom nahođenju; dok je svaka pojedina osoba vremenski limitirana, takav je obrazac djelovanja prisutan dok god na svijetu ima ljudi.
Thompsonove su pjesme utoliko privlačne; kroz mješavinu melodija pastirskog rocka, metala i raznih ratničkih taktova, kroz klasičnu narodnu vjersko-nacionalnu simboliku, posežući u njoj ne samo za recentnom poviješću, već i za onom iskonskom, ali i onom univerzalnom (ponavljajućom – arhetipnom), Thompson budi one dijelove naše psihe iz kojih potječu naši osjećaji domoljubnog, rodoljubnog i povijesnog ponosa, nacionalnog i vjerskog zajedništva, nade u bolje sutra (“Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju/Nije nas ostavio Bog”, “Dok vas ruka nepravde tjera, a sjećanje dušu pjeni/Tebe neka uvijek hrabri vjera i vode koraci njeni”) i sl.
Takve su potrebe zajedništva i poštivanja svog nacionalnog identiteta, koji sačinjava i velik dio našeg sveukupnog identiteta, prisutne u svakome; dapače, iz perspektive Jungove psihologije, kao što je rečeno, one su na neki način i permanentnije od nas. Posljedično, koliko god se u ovom represivno-progresivnom vremenu trudili suzbiti sve ono prošlo i postojeće – kako nas netko ne bi optužio za rad protiv “napretka”, činjenica ostaje da je sto tisuća ljudi na dočeku naše nogometne reprezentacije (koja po definiciji simbolički i stvarnosno *reprezentira* našu državu) praktički jednoglasno tražilo Thompsonove pjesme umjesto slušanja neartikulirane i anti-humoristične dernjave dvoje voditelja, koji su vrlo vjerojatno djelovali prema napucima trenutnog duha vremena. Sam početak poznate [Lijepa li si] dovoljan je da kolektivno nesvjesno u nama proradi i da se povežemo s našim narodom u njegovoj cijelosti – s njegovim trenutnim, prošlim i budućim naraštajima, te da u prigodnom trenutku osvijestimo svoje nacionalno zajedništvo.
Nisu pritom Hrvati imuni na opasnost toga da njihovo zajedništvo preraste u kolektivizam, odnosno iz domoljublja u nacionalizam, pa i gosti na Thompsonovim koncertima povremeno znaju hrvatska obilježja zamijeniti onima koji su hrvatsko pitanje svojevremeno unazadili svojim kolektivizmom, no svoditi cjelokupni fenomen Thompsona isključivo na radikalizam nedostatno je i ideološki pristrano. Nadalje, u ovakvim raspravama, kako je rečeno, valja diferencirati Thompsona kao osobu od Thompsona kao izvođača te voditi računa o kojem od njih se rasprava vodi. Kritike Thompsonovih dnevno-političkih stavova, uključujući i one validne, ne mogu biti dostatne za odbacivanje njegove glazbe niti se za isto možemo sakriti iza intelektualno lijenih i ideologiziranih floskula o “primitivnom hrvatstvu”.
Umjetnost je često neprevodiva u riječi, pa je i ovaj pokušaj artikulacije dubinskih emocija i impulsa koji se povremeno manifestiraju iz kolektivno-nesvjesnog, a koje unutar naših granica u kontekstu nacionalnog nitko ne budi bolje od Thompsona, uvelike nedostatan. Na kraju dana, kako je Jung podsjećao, sam razgovor o *nesvjesnom* u neku je ruku paradoksalan, jer ono o čemu se priča automatski prestaje biti dio nesvjesnog. No on je u ovom smislu istovremeno i nužan, kako bi se njime dao jasan protuglas sveprisutnoj i sustavnoj tendenciji demoliranja prošlog i postojećeg, kojemu zapad na svom zalasku nažalost sve češće pribjegava.
Izvor:Sapere Aude
