U svojoj poznatoj knjizi Ludilo gomile Douglas Murray analizirao je prevalentni pristup društvenim temama u modernom zapadnom društvu, fokusirajući se na ono što danas nazivamo „wokenessom“ ili „woke kulturom”. Wokeness (probuđenost na društvenu nepravdu) je fenomen koji se poduže vremena razvija na zapadu, u počecima u pozadini, a danas kao vodeća progresivna metodologija pri interpretiranju svijeta oko sebe.
Osim „osjetljivosti na nepravdu”, wokeness karakteriziraju politička korektnost, signaliziranje vrlina (eng. virtue signalling), politika identiteta, odbacivanje tradicionalnih vrijednosti, dekonstrukcijski pristup zapadnoj kulturi (ie onaj koji ju isključivo promatra kroz njezine inherentne nepravde prema potlačenim grupacijama) i redefiniranje nekih od temelja naše civilizacije (npr. binarna muško-ženska rodna podjela).
Murray fenomen wokenessa prati od njegovih začetaka, te objašnjava kako je njegova moć rasla, podijelivši analizu na 4 velika poglavlja, koje reprezentiraju 4 „potlačene skupine“ čija prava današnji woke prvaci brane; gay, žene, rasa, trans. Jedno od glavnih pitanja na koje Murray želi odgovoriti jest kako to da se o pravima te 4 grupacije kako vrijeme prolazi priča sve više i sve agresivnije, a status njihovih pripadnika u društvu je evidentno sve bolji, to jest društvo za njih nikada i nigdje nije bilo otvorenije. Kako bi shvatio što se zapravo događa iz civilizacijskog konteksta, te kako bi pokušao uvidjeti zašto je u današnjem društvu (koje je do prije koju godinu, kada smo ga na krilima instrumentalizirane pandemije transformirali u teatar apsurda, dosezalo svoje vrhunce po životnom standardu) došlo do tolike količine nezadovoljstva, Murray se u jednom dijelu knjige vraća u 19. stoljeće, na jednog od najkontroverznijih povijesnih filozofa.
„Bog je mrtav”
„Kamo je nestao Bog?’ povika. ‘Reći ću vam! Mi smo ga usmrtili – vi i ja! Svi smo mi njegove ubojice! A kako smo to učinili? Kako smo uzmogli ispiti more? Tko nam je dao spužvu da prebrišemo čitav horizont? Što smo učinili kad smo raskinuli lance kojima je ova zemlja bila prikovana za svoje sunce? Kamo se sad ona kreće? Kamo se mi krećemo? Dalje od svih sunca? Ne urušavamo li se neprekidno? … Zar još ništa ne čujemo od buke grobara koji pokapaju Boga? Zar ne njušimo još ništa od njegova raspadanja? – i bogovi se raspadaju! Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav! A mi smo ga usmrtili! Kako da se utješimo, mi ubojice nad svim ubojicama? Ono najsvetije i najmoćnije što je svijet dosad posjedovao iskrvarilo je pod našim noževima – tko će sprati tu krv s nas?”
– kaže Nietzsche u svom djelu Radosna Znanost, ilustrirajući magnitudu postepenog propadanja tradicionalnog judeo-kršćanskog vrijednosnog sustava, koje se u njegovo vrijeme počelo događati ponajviše kao posljedica ubrzanog razvoja znanosti koja je zamijenila religiju kao primarna snaga u potrazi za istinom. Nietzsche, kao jedan od najžešćih kritičara kršćanstva, uviđa njegovu neizostavnu važnost u formiranju moralnih i vrijednosnih temelja zapadne civilizacije, te sumnja da znanost može postati dostojna alternativa. Usprkos tome što je razvoj znanosti jedan od najvažnijih povijesnih događaja, kojem dugujemo veliku većinu današnjeg iznimno visokog životnog standarda – drugim riječima, usprkos tome što znanost odlično funkcionira u svijetu činjenica – znanost nam ne može pomoći s pronalaskom odgovora u svijetu vrijednosti. Na nepremostiv razmak između činjenica i vrijednosti (koji se u filozofiji naziva „fact-value distinction”) prvi je ukazao David Hume sa svojom poznatom tezom kako je nemoguće zaključiti kako bi nešto trebalo biti iz onoga kako nešto jest. Nemoguće je, drugim riječima, donijeti vrijednosni sud isključivo na temelju dostupnih fakti, a znanost kao takva bavi se isključivo faktama. Zbog toga je Nietzsche zaključio da će znanost ostati kratkih rukava u popunjavanju vrijednosnog vakuuma koji je u ljudima ostao nakon „smrti boga”.
Nietzsche je bio jedan od onih umova koji svojom dubinom, direktnošću i skeptičnim propitkivanjem onih zaključaka u koje smo toliko sigurni da se više ni ne pitamo kako smo do njih došli, uzrokuju laganu jezu onome tko se s njegovim mislima susretne i dubinski ih shvati. „Ja nisam čovjek, ja sam dinamit”, rekao je jednom prilikom, savršeno dočaravajući efekt svoje filozofije. Jedan od razloga zašto je tomu tako jest i taj što su se mnoga njegova proročanstva na koncu ostvarila; primjerice, kao posljedicu „smrti boga” Nietzsche je najavio uspon i etabliranje totalitarnih sistema kojima će ljudi pokušati popuniti ranije spomenuti vrijednosni vakuum (budući da znanost, koja je „boga usmrtila”, kako smo objasnili, ne može ući u sferu vrijednosti). Bog je mrtav, pa ćemo njegovo mjesto popuniti deifikacijom svjetovnih vladara. Nažalost, stotinjak godina nakon te prognoze, usponom komunizma i nacizma, uvjerili smo se da je Nietzsche bio u pravu, kako oko jačanja samih totalitarnih sistema, tako i oko žrtava koje će isti iza sebe ostaviti.
Zapadni je svijet, nakon koketiranja s totalitarizmima, koji se mogu promatrati kao parareligije, nastavio s fazom rastućeg ateizma, odnosno sve skeptičnijeg stava prema tradicionalnoj religiji, pritom si ne postavljajući pitanje na koje je Nietzsche ukazao; je li realno očekivati da društvo funkcionira bez zajedničke i svima pristupačne priče koja daje (ili barem omogućava promišljanje i raspravu o njima) odgovore na neka, u svijetu činjenica, neodgovoriva pitanja – prema čemu orijentirati svoje vrijednosti, koji je smisao našeg postojanja, što od egzistencije možemo očekivati, kako tretirati sebe u odnosu na druge i obrnuto, kako se nositi s prolaznošću, itd.
Murray tvrdi da je upravo nezamaranje takvim pitanjima uzrokovalo da se određeni društveni fenomeni postepeno deificiraju – na jednak način kako smo u 20. stoljeću deificirali državu/vlast – odnosno, da dođemo do točke u kojoj smo na mjesto koje je u prošlosti bilo rezervirano za ono duhovno uzdigli neki oblik svjetovne zlatne teladi koja je iznad kritike i propitkivanja, te kojoj se valja (doslovno i figurativno) klanjati, ukoliko ne želimo biti etiketirani i odbačeni.
…
Ludilo gomile, odnosno pogled na društvo kroz prizmu borbe za premoć raznih grupacija, umjesto kroz kooperaciju i smislenu međukritičnost pojedinaca u zajednici, zbog kojeg danas, između ostalog, američki liberali bez ustručavanja ruše temelje naše civilizacije javno negirajući jednu od njenih fundamentalnih kategoričkih podjela (), posljedica je degradacije tradicionalnog zapadnog vrijednosnog sustava. Čini se ne samo da društvo ne može funkcionirati bez smislenog vrijednosnog putokaza, već i da taj putokaz mora biti vansvjetovan jer u suprotnom riskiramo deificiranje svjetovnog, što, kako povijest pokazuje, nikada ne završi povoljno jer nas to navodi na pogrešan zaključak da su sva sredstva za hvatanje svjetovnog božanstva opravdana. Povlačenje Kraljevstva Božjeg iz duhovne sfere u svjetovnu označava utopiju, a težnja stvaranju utopije u praksi uvijek dovodi do distopije.
Kako bi konkretizirali tu tezu, dovoljno je pogledati količinu radikalizacije trenutnog političkog i javnog diskursa; ljudi više ne raspravljaju o politici, već kroz politiku prosuđuju o dobru jedne i zlu druge strane. Zbog nedostatka odvojenosti „Božjeg od carevog“, nastalog kao posljedica kolapsa vrednovanja Božjeg, u današnjem se društvu o „carevom“ raspravlja kroz parareligijske okvire, što onemogućava balansiranu i racionalnu raspravu. Kada je netko nekoga u stanju optužiti za pokušaj ubojstva jer se drznuo odbiti iracionalnu prisilu danu od simbioze vlasti i kontroverznih farma-korporacija, postaje jasno da ne govorimo ni o znanosti, ni o politici, već o parareligijskoj ideologiji, koja se infiltrirala na prazno vrijednosno mjesto koje smo sami ispraznili, a nismo znali čime popuniti.
Na tom tragu valja još spomenuti i praktični test kojim smo kroz posljednje tri godine verificirali mnoge od gore navedenih teza. Ista klika, koja nas je godinama gušila pričama o manjku prava potlačenih grupacija, pričama o tome kako je svatko tko nije „progresivan” (ie poslušan njihovoj ideologiji) fašist/rasist/mizogin/ksenofob/homofob/transfob/itd., pričama kako je cijela naša tradicija – ista ona tradicija koja je omogućila da o stvarima kao što su ljudska prava uopće možemo razgovarati – inherentno zla i izgrađena na tlačenju, ista ta klika je, nakon cijele te priče o toleranciji, instrumentalizacijom globalne pandemije sudjelovala u najvećem udaru na modernu demokraciju od Drugog svjetskog rata. Isti su ti progresivci sada usputno dobacivali kako onima s drukčijim stavom treba oduzeti pravo na liječenje, kako ih policija treba „pohvatati po gradu”, kako ih treba cenzurirati, kako su svi oni ustvari prikriveni ubojice, itd. (https://www.glas-slavonije.hr/481808/1/Antivakseri—egoisti-kojima-je-vlastita-sloboda-iznad-svega-i-svih-drugi-ljudi-i-njihove-potrebe-nisu-bitni). Sačuvaj nas Bože, mogli bismo reći, takve netolerantne tolerancije.
Cijeli tekst moete pročitati na Sapere Aude.
