Profesorica hrvatskog jezika iz Zadra Marina Marijačić odogovorila je svojoj kolegici, profesorici hrvatskog jezika iz Rijeke Tamari Šoić koja je, kako kaže, “podučila” svoga učenika o tome da je pjesma ŠČ umjetnost. Njenu objavu prenosimo u cijelosti.
“Tamara Šoić moja je kolegica. Kao i ja predaje hrvatski jezik, u Rijeci – nesuđenoj prijestolnici kulture. Medijski se nametnula još ranije kad je necijepljenima docirala – nimalo lijepo. Ali pustimo sad to, iako i to se pamti.
Prenosim njezinu FB objavu o jednoj drugoj stvari. Ovo u zagradama moji su komentari na njezinu objavu. Da, secirala sam to. Netko bi to mogao nazvati dokonošću – mojom. ali nisam mogla odoljeti. Pa idemo redom… Malo Tamara, malo ja…
Danas sam s maturantima malo popričala o našoj pjesmi koja se plasirala u finale Eurosonga. (Za prvu rečenicu – pohvala kolegici. Odlučila je razgovarati s učenicima i onda čuti valjda i njihovo mišljenje. Kritičko. Ipak su maturanti.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Kaže mi jedan učenik: Ne želim da me oni predstavljaju u Europi! (Učenik iznosi svoj stav. Za početak uopćeni. Ne sviđa mu se da pjesma predstavlja njega. Pomalo i provokativno jer je stavio naglasak na to da ne želi da dotični predstavljaju njega.)
„Kakve veze ima koncept Eurosonga s vrijednosti OVE pjesme?“
Pitam, zbog čega? (Opet pohvala kolegici. Posve normalno pitanje. Naravno da učenik treba objasniti svoj stav.)
https://www.facebook.com/plugins/post.php?href=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fmarina.marijacic%2Fposts%2Fpfbid0E3DGS8Razv36pvMVW5s1cn4y73TEAuSb2MMkjfGzRQonp2x6FY6iyvnktRZdLdPKl&show_text=true&width=500
Ne sviđaju mu se jer su u haljinama. (Legitiman odgovor na pitanje. Na prvu pojednostavljen, ali posve jasan. I odličan uvod u raspravu, ako se želi raspravljati)
Ok, kraj je godine, svi su napeti, trebaju nam lakše teme. (Ne razumijem što je kolegica mislila s ovom rečenicom. Je li nakon učenikove rečenice shvatila da je svojim odgovorom krenuo u smjeru širenja napetosti koju nije očekivala jer se nadala jednoznačnim odgovorima. Ne znam.)
Kažem ja, kao prvo morate poznavati koncept Eurosonga da biste shvatili vrijednost ove pjesme.
(Kakve veze ima koncept Eurosonga s vrijednosti OVE pjesme? Zar je koncept Eurosonga rađen da bi se prema njemu smišljale pjesme? Da odgovaraju konceptu?)
To je parada kiča i lakih nota, a naši su dečki rokeri koji trolaju tu pompoznu paradu i pritom šalju jasnu antiratnu poruku. (Ajmo krenuti s pretpostavkom da OVA pjesma nije kičasta ni lakonotna, a da su NAŠI DEČKI baš uprli i žele u tom kičeraju malo trolati. Hm, nešto nije u redu s logikom. Trolati kičeraj mogli bi, primjerice, dečki iz Opće opasnosti, kao svojedobno grupa Europe s pjesmom The final countdown. Let 3 baš se savršeno uklapa u taj kičeraj jer ondje jesu udrobljene sve vrijednosti koje takva predstava ima, a letovcima nisu mrske.)
„Sad učenike valja poučiti da je ŠOK KARTA ona koja uvijek pobjeđuje“
Svatko će je interpretirati na svoj način, ali antiratna poruka je antiratna poruka pa usput spomenem Majku Hrabrost, Boga Marsa, Kiklopa i pitam jesu li ta djela podložna različitim interpretacijama?
(Kolegica najednom dopušta mogućnost da se OVU pjesmu može interpretirati na svoj način. Ali ne zadugo. Već u drugom dijelu rečenice, nestade onoga: Svatko će je interpretirati…I najednom bježi u drugi rod, konkretno ovdje potpuno nemotivirano u istu ravan stavlja OVU pjesmu s antiratnim temama kanona u književnosti. Teška blasfemija! U istoj rečenici tako se nađoše Brecht, Krleža i Marinković s antiratnom pjesmom trolaša koji napisaše pjesmu koja se tjednima prevodila i objašnjavala neukoj hrvatskoj javnosti. Dok se nisu upregli svi ti mislioci po sredjostrujaškim medijima, nitko od obična svijeta nije prozborio ništa. E, kad doznaše, od tada OVA pjesma postade svima jasna, osobito dva slova. Dakle, mogla bih ovdje zavapiti: ma, kakav Brecht, Marinković..dajte nam OVE. I neka odmah uđu u lektiru.)
Jesu, ali poruka je i dalje ista. Da bi poruka doprla, do uglavnom pasivnog slušatelja ove priredbe, potrebno je ubaciti i dozu šokiranja. Ovdje iskoristim asa u rukavu pa malo ponovim gradivo o antidrami, teatru apsurda jer to im je friško pa lagano sklapaju mozaik. (E, sad se kolegica već zaigrala. Divne li prigode da se ponovi gradivo… Sad ni Beckett, ni Ionesco više nisu sigurni. Dobili su gadnu konkurenciju u OVOJ pjesmi. Antiratno je već objasnila, a sad učenike valja poučiti da je ŠOK KARTA ona koja uvijek pobjeđuje i to ponajviše zato što su gledatelji parade i kiča mahom pasivni slušatelji pa ih treba razdrmati.)
„Ovo je tako ponižavajuće za našu struku“
Jedna je od loših tradicija ove priredbe vječno podilaženje publici i pjevanje na engleskom jeziku ili u najboljem slučaju nekom hibridu engleskog i materinskog jezika, a tu smo lošu tradiciju i sami objeručke prihvaćali zadnjih godina i gdje smo završili? (Kod Tamare probudila se najednom nacionalna svijest. Pjevajmo na hrvatskom materinskom jeziku! Da, ima tu pokoja riječ na hrvatskome jeziku. S naglaskom na pokoja. Doduše, nije na stranom jeziku, ali kao da jest.)
Letovci, ne samo što ne pjevaju na engleskom jeziku, pjevaju materinskim jezikom koristeći palatale ŠČ (opet ponavljanje gradiva), a ti su palatali toliko karakteristični za naš jezik, upečatljivi, snažni i sasvim je sigurno da će ih svatko probati izguglati i zapamtiti.
(Tamara, možeš ti i bolje. Ovo je tako ponižavajuće za našu struku. Ponavljanje palatala ŠČ i guglanje ISTIH? Jer će valjda maturanti konačno naučiti palatale čim čuju OVU pjesmu?)
Dakle, osim što ističu vlastiti identitet, promoviraju vlastiti jezik, šokiraju neobičnim nastupom, uz sve to, šalju poruku. A to je dobitna kombinacija.
(Slažem se s Tamarom da su išli na Eurosong kako bi istakli, pokazali vlastiti identitet, ako se pod vlastiti misli na njihov osobni. Ako su htjeli istaknuti identitet zemlje koju predstavljaju, onda su promašili “ceo fudbal”. Učenik koji je sve zakuhao svojom konstatacijom o haljinama (a sigurno nije mislio samo na to) nije jedini, sudeći po komentarima onih koji nisu presretni što ih oni predstavljaju. Glede neobičnoga nastupa – tih i sličnih neobičnosti toliko je na toj priredbi da su oni samo jedni od mnogih, a pravi šok bio bi, za promjenu, običan nastup bez sve te woke artiljerije i ostaloga arsenala sudionika koji jedino ne mare za pjevanje. To se uobičajilo.)
„Car je gol“
Na koncu, te svoje poruke ne šalju servirane na pladnju. Ostavljaju slušatelju mogućnost (a vjerni pratitelj Eurosonga znatiželjan je stvor) da te poruke istraži, poveže i sam donese zaključak.
(Da, na pladnju im, kako već napisah, poruke serviraju i dešifriraraju za neuki narod mediji koji su ih i stvorili i koji ih timare zajedno sa svim falusnim dodatcima kojima ovi ishlapjeli rokeri godinama obitavaju u medijima i prenose poruke zatucanoj desničariji, uz ostatak napredne riječke scene okupljene u društvo oko Olivera Frljića. Što se tiče zaključka, “zaključala je” kolegica svaku raspravu.)
Uostalom, to je i funkcija umjetnosti. Doživjeti na svoj način umjetnikovo viđenje svijeta u kojem živimo. (Slažem se, Tamara. Upravo to je vidio učenik u OVOJ pjesmi. Ali onda si ga ti vratila na pravi put iako je on baš kao onaj dječačić kod Andersona uskliknuo: “Car je gol!” Ali teško je svjetinu uvjeriti da počne vjerovati vlastitim očima.)
Da je umjetnost laka i površna, ne bi bila umjetnost. (I s ovime se slažem. Kao što se ne slažemo nas dvije oko toga da je OVA pjesma umjetnost.)
Poučavanje je tako lako. Samo ga treba učiniti jednostavnim i kao što umjetnost može doprijeti do svakoga tko želi slušati, gledati i osjetiti i najnezanimljiviji nastavni sadržaj, pažljivo zamotan u neku životnu priču može pronaći put do učenika.
(Poučavanje jest lako ako ga se zamotava u neodgovarajuće prispodobe kako bi se podilazilo učenicima. Aktualizirati treba, ali ne pod svaku cijenu.)
„Na tom putu treba posjeći pokoju vlas koja strši“
Na koncu sam im rekla: Volite svoj grad. Taj grad ste vi i ja i svatko kome je do njega stalo.
I nikad nemojte prestati biti ponosni na mjesto s kojeg dolazite i koje vas pretvara u dobre ljude.
Samo im treba raskrčiti put i to je sve. Nakon toga naći će svoj put, ali pamtit će onaj s kojeg su započeli putovanje. ŠČ!”
(Ako je OVA pjesma reprezent cijele države, čemu grandiozno dirljivo finale u objavi o lokalpatriotskoj ljubavi za rodni grad – Grad to ste vi i ja? Čemu imitatorsko-patetični ton? Zar ne bijaše u početku ideja šoka ona nit vodilja koju je kolegica provlačila da bi na kraju ipak spomenula sebe koja im je prokrčila put među slobodnomisleće ljude. Naravno, na tom putu treba posjeći pokoju vlas koja strši.
Nakon Tamarine lekcije koju preuzeše svi portali, ne sumnjam da će ju Stanković bezecirati za nedjelju. Jedino mi ostade nejasno je li učenik uspio još štogod reći u obranu svoga stava. Pretpostavljam da nije ostao samo na opaski o haljinama, ali kolegica je očito imala ex katedra sat, razgovor, raspravu ili što je već to bilo. No ona je sretna i profesionalno zadovoljna jer je maturantima za popudbinu dala presjek gramatičkoga i književnoga gradiva na trolaškoj pjesmi.
„A jesu li Hrvati? Jesu, samo paradno“
A učenik? Nije mogao doći do riječi. Ipak, kad sljedeći put bude išao u inozemstvo, čim kaže da je iz Hrvatske, stranci će ga zagrliti i reći: Aha, Kroejša…ŠČ, Let 3. O, yes! Samo, tu ima mali problem. Mrle, Prle i ostali traktoristi i prodanovići najprije su građani svijeta, onoga u kojemu marširaju muškarci u ružičastima haljinama, dabome i na štiklama. A jesu li Hrvati? Jesu, samo paradno. Kad treba upotrijebiti hrvatsku zastavu. S dozom šoka. I ne onako kako je to svojedobno napravio Šime Vrsaljko nježno ju položivši na travnjak. A ta je slika obišla svijet. Za promociju Hrvatske meni dovoljno.
P. S. Neka svatko navija za koga hoće. Ja znam za koga neću. Što se palatala tiče, ne znam je li se kolegica drznula za primjer objasniti palatal Ć u naslovu Budakove MeĆave. Mećava je sjajan primjer gdje se može i aktualizirati do mile volje. Jer: zatucani kockoglavi ognjištarac nadilazi svoje okvire, predrasude i ograničenja te prihvaća unuče koje mu je kći donijela iz izvanbračne veze. Bojim se da nije jer autor ima nezgodno prezime i nije dovoljno umjetnički nafudran. Iako to nije ONAJ Budak. Ali opreza nikad dosta.
Uz pozdravno Tamarino zakucavanje pozdravom ŠČ u objavi, slobodno je mogla dometnuti i SFSN. Ali to će valjda drugi put kad neke buduće maturante bude vodila u razgledavanje Galeba, onoga koji ruzinav čeka da mu se dodijeli još koji milijunčić da bi mogao u svojoj raskoši privlačiti turiste. I pronijeti ime Hrvatske. Ne sumnjam ni u to da će počasni gosti na tom otvorenju biti baš ovi ‘umjetnici’, a šoka ne će nedostajati. Jer bez šokova nema poruke.)”
