Djelo ima naoko banalan naslov, ničim sugestivan, takav da se ni na koji način gledatelju slike ne upliće u dojam: “Učenici Petar i Ivan trče do Groba na Uskršnje ujutro.” I to je to.
Češće se, međutim, spominje samo njen skraćeni oblik, Učenici ili Les Disciples.
Nećete ju naći u Louvreu, Metu ili u Nacionalnoj galeriji.
Ovješena je i ugurana u staru zgradu nekadašnje željezničke stanice u Parizu, danas Musée d’Orsay, na lijevoj obali Seine.
Sliku je naslikao 1898. godine i danas relativno slabo poznati švicarski umjetnik Eugène Burnand.
Bio je slikar starog kova.
Prilično staromodan realist u vrijeme kada su sva napredna umjetnička djeca koja su htjela u to doba uloviti svoj vagon slikarske slave, u skladu s tadašnjim umjetničkim trendovima, prihvatila modernizam.
Slika “Učenici” tako nije dobrila pljesak kad su je prvi put pokazali javnosti.
Burnandov stil već se smatrao passéom 90-ih godina 19-og stoljeća.
No svi oni koji odvoje vrijeme i pronađu Učenike u d’Orsayu, vraćaju se govoreći kako im je susret s tim platnom bio ravan duhovnom iskustvu.
Neki kažu da je to najveća uskršnja slika ikad naslikana.
Ponovo stoga pogledajmo Les Disciples. Napravimo analizu slike.
Dok prvo bljedilo zore tonira oblake, Petar i Ivan jure prema Kristovu grobu.
Upravo im je Marija Magdalena (paradigmatična novozavjetna “grešnica”, ona s koje je Krist sklonio kamenje, čak prije nego sa samog sebe) javila, da su ona i ostale žene otkrile da je Isusov grob prazan.
Da je Krist, Pomazanik Božji, uskrsnuo!
(*Pomazanik je doslovan prijevod grčke riječi Krist na naš jezik),
Riječi Magdalenine zvone im u ušima.
No njihova lica i njihova tijela otkrivaju da nisu sigurni u njene riječi.
U šoku su.
Šok s njenog lica prenio se na njih.
Al blaženost i smiraj nije. Moraju se sami uvjeriti.
Ne znaju mogu li joj vjerovati.
Ivan, mlađi od njih dvojice, zabrinuto stišće ruke.
Bio je s Isusom kad je umro na križu. Ivan Najvjerniji.
Miljenik Kristov.
Jedini učenik koji je uz Isusa ostao do kraja ovozemaljskog života.
Gledao je njegovu smrt. I kad mu je Longin probijao rebro. Isus za Ivana više nije bio tu. Daleko više nego za druge. Gledao je njegov odlazak. Njegovo skidanje s križa. Bio je uz Gospu kad se događala Pieta. Siguran je. Isus je bio i više nego mrtav.
Izgleda da ga se jedva može uvjeriti da je Krist ponovno živ.
Do jučer niti jednog momenta nije sumnjao u božanske moći sina Marijinog, onog koji je došao spasiti svijet, u Isusa Nazarećanina, da bi isti taj dan svojim očima gledao nemoćno i bolno izdahnuće Jaganjca Božjeg, ponižavajući odlazak Onog koji ga je tako lako svo vrijeme uvjeravao da je besmrtan.
Ivan je možda potonuo u vjeri i očaju, više od drugih apostola.
Nikome kao njemu, ova vijest stoga ne znači tako uskrsujuće.
Ivan je prvi od ljudskoga roda, koji je shvatio puninu Uskrsa.
Njegovo lice , na ovoj slici prikazano je upravo tako.
Taj slučajno sačuvani komad platna, skriven od važnih muzeja, danas je savršeno opipljivo materijalno čudo.
Neobjašnjivo je gdje je Burnard udahnuo tu emociju kada je slikao Ivana. Jer ona sama po sebi je ljudskim jezikom neizreciva.
Pokušajte sami pogledati izraz njegovog lica.
Što točno vidite?
Odvojite si malo vremena. Stanite. Ovdje prestanite čitati ovaj tekst. Uzmite si 15 sekundi mira. Fokusirajte se samo na njegovo lice.
……
- Ivan kao da je smiren, no nije, na čelu i u očima mu se ocrtava teška misao.
- On kao da je istovremeno i ushićen, no nije, u očima mu je ultimativni fokus a na ustima i obrazima nema izraza sreće.
- Na tren, pomisliš kako Ivan umire od kajanja, što je posumnjao u riječi Učitelja, a onda shvatiš da se i tu varaš, jer pozicija tijela ne ukazuje na grč, niti na onog koji posramljen trči ka grobu, iza drugog i trećeg. On je opet prvi.
Burnard, veliki slikar Burnard nam izgleda kazuje:
Ivan je shvatio i prije no što mu oči vide raku, u kojoj tijela Kristovog više biti neće, da je Kristovu ovozemaljsku smrt, gledao krivim očima. Ne sagledavši ju očima duše. Onim vidom kojim ga je Pomazanik cijelo vrijeme učio da gleda. Kao da je shvatio, da je u trenutku kad je Isus napuštao ovaj svijet, njegova, božanska prisutnost, bila najveća nego ikada prije dok su sjedili skupa. I kao da se na toj nadljudskoj spoznaji, on upravo zahvaljuje.
Kako je moguće da je Burnard to uspio naslikati?
- Kako je moguće da takvo nešto običan čovjek, pa bio to i najtalentiraniji slikar, uopće naslika?
- Jesmo li fanatici ako zaključimo da je taj kist, kojim je Burnard slikao lice Ivanovo, micala neka viša sila i neka druga ruka?
Ruka koja je bila u stanju, naslikati , tako precizno, i tako lijepo, i tako nadljudski, emociju Spoznaje?
Nikad prije, i nikad poslije Nitko ovako nešto, nije niti pokušao naslikati .
Božanski slikopis, kroz ruku čovječiju, stavljen pred oči ljudske kao materijalni dokaz čuda.
I toliko godina potpuno nezamijećen.
Baš onako kako to već biva s nama ljudima, Bogom i našoj buci u komunikaciji s Njim.
Burnard je Ivana prikazao kao apostola nad apostolima, jedinog koji je shvatio prije svih čudo Uskrsa, koji hita tamo gdje je rečeno da će se sve zbiti, da tek postane dio proročanstva.
No on sam, već je potpuno svjestan, svega što se dogodilo.
Njegovo lice potpuno je kontrarno licu Petrovom. Lice Ivanovo već je napunjeno slavom Spoznaje, lice Petrovo je žedno.
Ono silno traži, da se okom ljudskim tek uvjeri u Spoznaju.
Možda bi se moglo zaključiti da je Crkva, sve ove godine, Petra , nezasluženo postavljala iznad svih apostola. Jer ako je vjera svjestan, bezuvjetni pristanak na spoznaju više duhovnosti bez ljudske potrebe za dokazom, ako je vjera ostajanje do kraja u njoj ako je vjera svjesna žrtva, onda je Ivan jedini i prvi od apostola, koji se toj spoznaji jedini predao prije svih, iako je jedini od njih, Kristovu smrt, ovozemaljsku, doživio svojim očima.Do kraja.
Burnand je stvorio raštrkanu, jednostavnu sliku koja je među najvažnijim likovima u najvećoj priči ikad ispričanoj uhvatila njih dvojicu. Razmatrajte njihova lica kako je to i bila Burnandova namjera, i preko njih otkrijte praznu grobnicu.
