National Geographic Hrvatska je prestao je izlaziti nakon dvadeset godina . Navedeno je na društvenim mrežama komentirao poznati putopisac Davor Rostuhar čiji odličan osvrt o tome u kojem pravcu idu mediji donosimo u nastavku:
”Nastavno na jučerašnji post o zatvaranju National Geographica u Hrvatskoj, htio bih reći nešto o tome što sam najavio – kako se mijenja medijska slika i generalno storytelling, ne samo u Hrvatskoj nego svugdje.
Nisam ja baš tip koji je toliko nostalgičan i patetičan da plače za prošlošću, toliko naivan da misli da je prije uvijek bilo bolje, ili toliko star i konzervativan da misli da su promjene koje se događaju uvijek nužno na gore.
Nemam problem s time što se mijenjaju platforme, što tiskani mediji umiru, a društvene mreže razaraju; što klasičnu televiziju mijenja you tube, što sve manje ljudi uopće čita portale ili sluša podcaste, što se sve seli na TikTok… Nemam problem s platformama. Ali imam problem sa sadržajem. S tim na što se okreće fokus u samom sadržaju…
Neću sad lamentirat da opstaje samo žuto ili crno, da prolazi samo banalan sadržaj, da je ”clickbait” ubio pravo novinarstvo… Inače ne volim kriviti procese koji se događaju izvan naše moći ili cmizdriti za nečim nad čim nemam kontrolu. Više volim kritizirati sam sebe, odnosno nas, neku skupinu kojoj i sam pripadam.
Zato ću samo reći nešto o jednom segmentu te cijele priče koji primjećujem. To da nas sve manje zanima ono o čemu autori pričaju, a sve više nas zanimaju sami autori. Ne znam jeste li primijetili da i novinarstvo i književnost i film sve više i više stavljaju naglasak na osobnu priču autora, a sve manje je bitno to što taj autor pokušava reći.
Evo da budem krajnje plastičan i dam svoj primjer. Kad pričam priču o nekoj ekspediciji, o nekoj iznimnoj kulturi i zanimljivim ljudima do kojih sam išao, medije i publiku najviše zanima što sam ja jeo, što je meni bilo najteže, kako sam se ja osjećao… Razumijem ja to, i ne pravim se da sam ja drugačiji. I mene uvijek zanimaju autori, tko stoji iza nekog djela, šta je ta osoba proživljavala dok je to nešto radila. I mene isto uvijek najviše zanima osobna perspektiva ljudi koje ja pratim.
Zato u svim mojim knjigama uvijek bude i tog mog osobnog kuta, ali se uvijek trudim više pričati o svijetu koji istražujem, upoznajem, i više nego na sebe, staviti naglasak na priče koje želim ispričati. Iznimno, u „Polarnom snu“, priči o mojoj ekspediciji na Južni pol, odlučio sam dat malo više sebe, čak stavit svoju fotku na naslovnicu, i ok, ajde, ta priča je to nekako zahtijevala. Ali ne da mi se da je u svakoj mojoj priči naglasak na meni. U projektu „Ljubav oko svijeta“ trudili smo se pričati o fascinantnim ljudima koje smo upoznali širom svijeta i od njihovih stajališta o ljubavi isplesti jednu veliku priču o čovječanstvu, a imam osjećaj da je ljude najviše zanimala osobna ljubavna priča Anđele i mene. I ok, razumijem, i mene bi zanimalo to, pa smo dali malo i toga.
Ali jednostavno nisam siguran koliko mi se da u svakom projektu neku osobnu priču izlagati i posebno tražiti neku dramu u svemu tome. Nažalost, to su pravila igre. Tko hoće biti uspješan autor putopisa, knjige, filma, najbolje mu je da iskreno stavi svoj život na pladanj, i pritom bi bilo najbolje da ima što gadniju dramu u pozadini. Obrat, nesreću, nepravdu, rastavu, bankrot, otkaz, tešku bolest, radikalnu promjenu, prosvjetljenje, razotkrivanje, zavrzlamu, razrješenje… C’mon…
Malo mi je to naporno i dosadno. Čini mi se da sve više knjiga i filmova koji su neka autorska, umjetnička djela, samo pričaju priču o autorima. Da ne pričam o ludilu na društvenim mrežama. Svako samo priča svoju priču. Ima li išta izvan tog? Primjećuje li itko da je čitav nevjerojatan svijet oko nas? Ima li tko reći išta zanimljivo o tom svijetu?
Autori/snimatelji sve više koriste prednje kamere mobitela koje snimaju njih (da ne pričam o filterima koji ih potom izobličuju), nego stražnje koje snimaju svijet oko njih. Ok, takva su vremena u kojima živimo. Tu nema više mjesta za časopise poput National Geographica. Sve je manje mjesta i za putopisce-pripovjedače poput mene.
Ali ja se neću još predati! Tražit ću nove i zanimljive načine da ispričam priče o svijetu oko nas koji me neizmjerno fascinira i nadahnjuje. Uvijek ću pritom davati i sebe i svoja razmišljanja, ali trudit ću se da to nije u prvom planu. Da nije svaka moja priča – priča o meni. Ne želim biti u centru pažnje i na naslovnici svakog mog sljedećeg projekta!
Pa ćemo vidjet hoću li izdržat tako do penzije, ili će i mene pregaziti vrijeme!” napisao je Rostuhar.
