Gost u Podcastu Velebit bio je povjesničar i politički analitičar Josip Jurčević koji je govorio o proturječjima iz slučaja Lora, objavljenih u njegovu feljtonu te kako je KOS premrežio hrvatsko pravosuđe, a prije svega DORH.
REkao je kako je Mladen Bajić je kao zamjenik okružnog vojnog tužitelja 1992. u Lori pritvorio pobunjene Srbe, a 10 godina kasnije kao državni odvjetnik njihove čuvare .
Mladen Bajić (zamjenik vojnog tužitelja u Splitu) i Boško Jurišić (vojni istražni sudac Vojnog suda u Splitu) postupali su veoma žurno. Istoga su dana (12. 06. 1992. g.) izradili Zahtjev za provođenje istrage i određivanje pritvora (Bajić), kao i Rješenje o provođenju istrage i tjeralicu (Jurišić), te je također toga dana cijeli spis dostavljen Vojnoj policiji.
Pod utjecajem te brzine, kao i činjenice da se radilo o čak 44 osumnjičena neprijateljska vojnika, Vojna policija Split je također postupila promptno i već je narednog dana (13. 06. 1992. g.) uspjela uhititi devetoricu neprijateljskih vojnika navedenih u tjeralici: Sušak Mirka, Borović Branka, Papura Dušana, Knežević Nenada, Krivić Radu, Bulović Uglješu, Bulović Gojka, Krivić Tomu i Galić Dušana.
Takva uhićenja bila su u to ratno doba uobičajena i na splitskom i na cijelom hrvatskom prostoru, pa se i ovo uhićenje događalo rutinski. Prema Službenoj bilješki koju je 16. 06. 1992. g. napisao vojni istražni sudac Jurišić, on je u Rješenju o provođenju istrage i određivanju pritvora te u tjeralici izričito „stavio da osumnjičenici po uhićenju budu privedeni u Okružni zatvor Split, te da o tome ovaj sud (Vojni, op. a.) odmah bude obaviješten.”
Međutim, prema kasnijim iskazima brojnih svjedoka, toga puta, kao i u nizu drugih slučajeva, zatvor Općinskog suda na Bilicama u Splitu bio je pretrpan, pa su devetorica uhićenih srbijanskih vojnika odvedena u pritvor Vojno istražnog centra u Lori.
Tako su stjecajem okolnosti stvoreni preduvjeti za događaj koji je tek desetak godina kasnije pretvoren u slučajeve Lora, koji još uvijek traju.
Nakon privođenja devet uhićenih srbijanskih vojnika u pritvor u Lori nije se dugo čekalo na ključni događaj. On se zbio već 14. 06. 1992. godine, u večernjim satima. Tada je smrtno stradao jedan pritvoreni srbijanski vojnik, a drugi je umro tjedan dana kasnije u bolnici od zadobivenih prostrijelnih rana i povreda.
O ključnom su događaju usmeno i pismeno svjedočile brojne osobe; pritvorenici, pritvorski čuvari, vojni policajci, različiti vojni zapovjednici, patolozi, liječnici vještaci i drugi svjedoci. No, svi oni su svjedočili deset i više godina nakon završetka samog događaja, pa je protok dugog vremena sigurno utjecao na kakvoću sjećanja.
Najvjerojatnije su na vjerodostojnost iskaza svjedoka u zakašnjelom sudskom procesu utjecale i neke druge okolnosti, motivi i interesi koji su uobičajeni tijekom takvih sudskih procesa. To zorno pokazuju i brojne kontradiktornosti među iskazima svjedoka iz iste skupine, bilo da se radilo o bivšim pritvorenicima, ili pripadnicima vojne policije. O tome će biti više riječi u narednim nastavcima ovoga feljtona.
U takvoj situaciji, kao i zbog drugih razloga, logično je da se za rekonstrukciju ključnog događaja u Lori treba najveće pouzdanje pridavati službenim dokumentima, koji su nastali kada i sam događaj, a to znači 14. 06. 1992. i narednih dana.
U prilog tome – a napose za temu Mladen Bajić protiv Mladena Bajića; korupcijska vertikala u pravosuđu Republike Hrvatske – najznačajnija je činjenica što je istu večer (14. 06. 1992. g.) u Lori obavljen očevid od strane Vojnog suda u Splitu, a među petoricom nazočnih u ime suda nalazio se i Mladen Bajić. Ostali nazočni bili su: Boško Jurišić – vojni istražni sudac; Luka Oršulić – djelatnik Vojne policije; Marko Buljan – kriminalistički tehničar; i ing. Berislav Tomašević – sudski vještak za balistiku.
Oni su te večeri „u ime suda” sastavili „Zapisnik o očevidu od 14. 6. 1992. na mjestu događaja u Vojnoj bazi Lora Split u krugu Vojnog zatvora, a povodom tjelesnih ozljeda koje je zadobio pritvorenik Knežević Nenad.”
Pravoslavni svećenici predvode i naoružavaju srbijanske vojnike
Za pravosudno korupcijsku temu Mladen Bajić protiv Mladena Bajića posebno je značajno pitanje jesu li smrtno stradali srbijanski vojnici Gojko Bulović i Nenad Knežević bili vojnici ili civili.
Svi službeni dokumenti državnih tijela – uključujući i dokumente zamjenika vojnog tužitelja Mladena Bajića – bez trunke dvojbe dokazuju da su i Bulović i Knežević bili dio neprijateljske vojne skupine, dakle srbijanski vojnici
S još većom upornošću i neupitnošću je Mladen Bajić potvrđivao tu činjenicu i mjesecima nakon smrti Bulovića i Kneževića, kada je tužiteljski nastavio postupati prema vojnoj skupini kojoj su pripadali Bulović i Knežević
Nakon prikupljanja daljnjih dokaza i iskaza dvadesetak novih svjedoka, Mladen Bajić zamjenik vojnog tužitelja u Splitu uputio je (11. 09. 1992. g.) Vojnom sudu u Splitu „Optužnicu” protiv skupine od 29 srbijanskih vojnika, a koje su do smrtnog stradavanja Bulović i Knežević bili dio. Do podizanja optužnice državna tijela su prikupila i saznanje da tu neprijateljsku skupinu predvode i naoružavaju tri pravoslavna svećenika (Đuro Šuša, Nikolaj Mrđa i Savo Tutuš), koji su bili u bijegu.
Optužnica je protiv 29-orice proširena i za oružana nedjela kojima je bio cilj okupirane dijelove Hrvatske pripojiti Republici Srbiji. Iz optužnice se također saznaje da je dio skupine (koji se ranije nalazio u pritvoru u Lori) razmijenjen te da su potom opet nastavili oružano djelovati protiv Republike Hrvatske.
Dva hrvatska vojnika (Ante Topić i Ante Cvitković) – koji su bili zarobljeni kod Kijeva i zatvoreni u Kninu te potom razmijenjeni – posvjedočili su da su se dva optuženika (Nikola Beara i Petar Krivić) „isticali u njihovom zlostavljanju i maltretiranju” tijekom boravka u kninskom zatvoru.
Oprost zločincima
Međutim, Sabor RH je tada donio „Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i ratu protiv Republike Hrvatske”, i taj zakon je stupio na snagu 25. 09. 1992. godine. Stoga je, 12. 11. 1992. g., Vojni sud u Splitu (u sudskom vijeću su bili suci Zdravko Bilan, Ante Barbić i Boško Jurišić) donio Rješenje „Obustavlja se krivični postupak” protiv 27 pripadnika navedene skupine srbijanskih vojnika, a dvojica su već prije bili obuhvaćeni oprostom.
No, Mladen Bajić je ostao veoma dosljedan te je već 18. 11. 1992. g., Vrhovnom sudu uložio „Žalbu” na ovo Rješenje, navodeći da spomenuta srbijanska vojna skupina i dalje čini nedjela koja ne obuhvaća Zakon o oprostu, te „da je Republika Hrvatska prema normama međunarodnog prava dužna goniti počinitelja ovog krivičnog djela.”
Mjesec dana kasnije Vrhovni sud RH (u vijeću su bili Novoselec dr. Petar, Horvatinović mr. Ružica i Mikor Milivoj) je riješio: „Odbija se kao neosnovana žalba vojnog tužitelja”, obrazlažući svoju odluku tautološkom pravnom gimnastikom kako je „žalbeni razlog, zapravo, promašen.”
Sučaju Lora 1 i slučaj Lora 2 su velikosrpski projekt i urota protiv pravosuđa ‘Sve vezano uz slučaj Lora je pravno i činjenično neutemeljeno’, poručio je Jurčević.
Naime Jagoda Bungur te odvjetnik njezinog muža Vinko Burazer tvrde da je Emiliju Bunguru nepravedno suđeno. Na njega je, kažu, primijenjen Opći krivični zakon RH objavljen 1993, godinu dana od događaja u Lori. ‘U slučaju Lora 1 i Lora 2 primijenjen je zakon koji nije postojao 1992, a mi smo i dokazali da OKZ nije donesen u zakonskoj proceduri. Od Josipovića smo dobili dokaz da Tuđman nije proglasio takav zakon, a ni Sabor ga nije izglasao’, poručila je Bungur. Za progon svog supruga Bungur krivi Mladena Bajića, protiv kojeg je podignula i kaznenu prijavu te smatra da ga se treba goniti zbog veleizdaje. ‘Emilio Bungur i ostali bivši vojni policajci, svi dragovoljci, žrtve su konstruiranih procesa Lora 1 i Lora 2. Hrvatska vojska, a ni vojni policajci nisu planirali ni izvršili ratni zločin u Splitu. Ova kvalifikacija je izmišljena. Slučaj Lora je političko-pravna urota protiv Ustava, domaćeg i međunarodnog prava i lojalnih građana’, poručuje Bungur.
Josip Jurčević kazao je kako je slučaj Lora ‘paradigma kriminala i korupcije u pravosuđu’. Podsjetimo, u slučaju Lora 2 za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima 1992. u Vojno-istražnom centru Lori teretilo se pet hrvatskih vojnih policajaca. Optuženi su upravitelj centra Tonči Dujić, njegov zamjenik Tonči Vrkić te čuvari Emilio Bungur, Anđelko Botić i Ante Gudić. Optužuje ih se za zlostavljanja zarobljenih pripadnika JNA, od kojih su trojica i ubijena. U slučaju Lora 1 gotovo isti ljudi osuđeni su za ratni zločin nad civilima.
Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik RH, a početkom 1990-ih zamjenik vojnog tužitelja u Splitu, potekao je iz jugoslavenskog obavještajnog kruga. tvrdi Jurčević.
Bajić je za svog nasljednika u Splitu odabrao Michelea Squiccimarra, posinka jugoslavenskog oficira Bogdana Petrovića.
Nakon promjene vlasti 2001. vojna kriminalna policija podnosi prijavu Bajiću protiv osmorice čuvara u Lori, za “zločine protiv srpskih civila”.
U slučaju Lora i drugim slučajevima “dokaze” protiv hrvatskih branitelja prikupljaju srbijanski špijuni.
Supruge pritvorenih u pismu Đurđi Adlešić: “Jedina je istina da naše muževe terete četnici koji su nas ubijali, a danas se na brutalan način osvećuju za rat. U tome ih svesrdno pomaže upravo hrvatski pravosudni sustav.” Đurđa Adlešić im je odgovorila šutnjom.
Da je Hrvatska poražena u Oluji, Lora bi dobila jednak status kao Jasenovac s “milijun ili dva milijuna ubijenih ljudi”.
Među naJvažnijim novostima tijekom suđenja bili su iskazi novih svjedoka koji su dolazili iz Srbije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine, a koje je pripremalo Hrvatsko državno odvjetništvo.
DORH je doveo kao svjedoka Vojkana Živkovića, koji je 1992. u Zagrebu osuđen na 22 godine zatvora zbog niza zločina protiv Hrvatske, a nakon svjedočenja, umjesto da poštuje odluku hrvatskog suda i strpa ga u zatvor, uz pranju ga je vratio u Srbiju na slobodu.
Kako su sudci u obrazloženju presude čuvarima u slučaju Lora imali telepatske sposobnosti, pa kad su svjedoci optužbe svojim kontradiktornim iskazima sami sebe pobijali, telepatijom obdareni članovi sudskog vijeća su njihove lažne iskaze tumačili kao istinite.
