Sir Alexander Cockburn, engleski lord vrhovni sudac, napisao je 1875.: “Pitanje koje je nadišlo stoljeća bit će odlučeno u bitci koju ćemo prije ili kasnije morati voditi: to je bitka između ljudi i banaka.” Glavno pitanje našeg doba je možemo li razlikovati takvu bitku od Sudnjega dana i hoćemo li znati odabrati stranu.
Banka za međunarodna poravnanja u Baselu jedna je od ključnih institucija međunarodnog financijskog sustava. Priča o osnivanju priča je o najdugovječnijem guverneru Banke Engleske, Hitlerovom ministru gospodarstva i legendarnom šefu CIA-e
Prema jednom od najvećih zapadnih povjesničara civilizacije, Carol Quigleyu, era financijskog kapitalizma stupila je na povijesnu pozornicu u svom punom kapacitetu oko 1850. godine.
U osvit ere financijskog kapitalizma, William Gladstone, kao ministar financija britanske krune, primijetio je 1852.: “Ključ cijele situacije je da vlada nije neovisni donositelj odluka po pitanju financija, ali stvar u potpunosti prepušta neupitnoj vrhovnoj Moći novca.”
Walter Rathenau, kasnije ministar vanjskih poslova Weimarske Njemačke, oštro je komentirao 1909. da “tri stotine ljudi, koji se poznaju, upravljaju ekonomskom sudbinom Europe i biraju nasljednike među sobom”.
“Pola tuceta ljudi na čelu pet velikih banaka može raskomadati svjetski poredak samo odbijanjem obnove blagajničkih zapisa”, napisao je Financial Times 1921. godine.
Tko je onda upravljao tako naizgled demokratskim, složenim sustavom parlamentarnih demokracija koje su bile u džepu velikih banaka, čija je moć nadilazila sve ideološke podjele? Sir Drummond Fraser, potpredsjednik Engleskog instituta za bankarstvo, zaključio je 1924. da “guverner Banke Engleske mora biti autokrat da bi diktirao način na koji vlada može raspolagati posuđenim novcem”.
I doista, od 1920. do 1944. neprikosnoveni gospodar engleskih financija i “bankarski autokrat”, bio je Montague Collett Norman, najdugovječniji šef Banke Engleske od njezina osnutka 1694. do danas.
Montagueov brat bio direktor BBC-ja
U određenom smislu, Montagu Norman je doista bio “stranac”, jer je bio izvan dosega bilo koje institucije ili političke snage u Engleskoj. “Wall Street Journal” nazvao je Normana “monetarnim diktatorom Europe”, “New York Times” “monarhom nevidljivog carstva”, dok je on sam slavodobitno izjavljivao da u svojim rukama drži “globalnu hegemoniju”.
Norman je političare i vlade smatrao protagonistima “iracionalnog nacionalizma” koji je loš za “biznis”. Zato je želio osnovati klub središnjih banaka, koji bi bio nedodirljiv za “nespretne” političare i njihove vlade.
“Organiziranje svjetskog ekonomskog i financijskog sustava primarni je zadatak dvadesetog stoljeća za guvernera Banke Engleske”, bio je kratki sažetak dan Emileu Moreauu, guverneru Banke Francuske 1926. godine, od pomoćnika koji je putovao u London.
Norman je ključnog suradnika za ovaj plan našao u Hjalmaru Schachtu, predsjedniku njemačke Reichsbanke, koji je nastojao ekonomski stabilizirati Njemačku.
Schacht je htio skinuti teret ratne odštete s Njemačke i osigurati joj gospodarski napredak. Govoreći na reparacijskoj konferenciji održanoj u Parizu 1929., Schacht je američkom izaslaniku i predsjedatelju konferencije Owenu Youngu rekao da je bilo kakav prijedlog plaćanja reparacija nemoguć.
Naime, tijekom dvadesetih godina (1924.-1929.), prema planu Dose, Amerika je uložila milijarde dolara u Njemačku i digla njezinu industriju na noge. Plan doziranja formulirao je John Foster Dulles (kasnije američki državni tajnik u administraciji Dwighta Eisenhowera) dok je bio odvjetnik u poznatoj tvrtki “Sullivan & Cromwell”.
Provedbom ovog plana Njemačka je postala najindustrijaliziranija zemlja Zapada nakon SAD-a
Parafrazirajući riječi ekonomista Keynesa: Nijemci su uzimali zajmove od Amerike, plaćali reparacije europskim saveznicima, a saveznici su vraćali zajmove Americi, i taj začarani krug trajao je sve do početka Velike depresije 1928./1929. godine.
Iz privatne korespondencije sačuvane u Normanovoj biografiji iz pera škotskog novinara Andrewa Boylea doznajemo da je šef Banke Engleske bio upoznat s ovom američko-njemačkom vezom.
“Sve u Berlinu što nije njemačko je američko.” Jedina moć leži u Dose stroju koji dominira cjelokupnim njemačkim životom, a Dose strojem upravljaju Amerikanci,” napisao je Norman u pismu prijatelju 1926.
Međutim, Velika depresija završila je “medeni mjesec” američkih bankara i njemačke industrije te je trebalo pronaći novi način plaćanja odštete saveznicima.
Sada, kako je Schacht rekao Youngu, budući da se američki zajmovi Njemačkoj nisu mogli nastaviti, bilo je potrebno opremiti zemlje s malim tržištima (istočna, srednja i južna Europa) savezničkim zajmovima kako bi ponovno postale kupci njemačke robe, kako bi Njemačka dobila dovoljno sredstava za platiti odštetu.
To bi bilo moguće ostvariti kroz posebnu banku – Banku za međunarodna poravnanja
Ta bi banka izbrisala razlike između poraženih i pobjednika i uspostavila, kako je rekao Schacht, “zajednicu interesa, koja bi vodila uzajamnom razumijevanju i povjerenju, a time i promicala i osiguravala mir.” Ona bi, kako je zamislio Montague Norman , obuhvaćaju sve relevantne središnje banke.
Dana 20. siječnja 1930., sporazumom vlada Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke, Belgije, Italije, Japana i Švicarske, osnovana je Banka za međunarodna poravnanja, čiji je statut jamčio nepovredivost u slučajevima rata, mira i svakog pokušaja kod izvlaštenja, rekvizicije, konfiskacije ili zabrane uvoza i izvoza zlata ili novca.
Drugim riječima, ova banka je bila nedodirljiva, u svakom smislu.
Prvi red članova upravnog odbora Banke činili su predstavnici središnjih banaka navedenih zemalja te predstavnici Dž. P. Morgan, First National Bank of New York i First National Bank of Chicago. Ubrzo su središnje banke drugih zemalja poput Grčke, Rumunjske, Mađarske, Čehoslovačke i Jugoslavije postale dioničari Banke za međunarodna poravnanja, ali ni približno s istim ovlastima kao predstavnici inicijalnih potpisnica sporazuma, koji je još uvijek slučaj danas.
Hjalmar Schacht, nezadovoljan provedbom Youngova plana, u ožujku 1930. daje ostavku na mjesto predsjednika Reichsbanke i odlazi u Ameriku, gdje se druži s Johnom Fosterom Dullesom i njegovim bratom Allenom Dullesom (tada odvjetnik u “Sullivan and Cromwell”), a tijekom Drugog svjetskog rata ratni član OSS-a i hladnoratovski šef CIA-e).
Na putovanju preko Atlantika Schacht je pročitao “Moju borbu” i, kako je priznao u svojim memoarima, procijenio da Hitler ima “oštar um”. Već 1933. vratio se na mjesto predsjednika Reichsbanke, a potom i ministra gospodarstva u nacističkoj vladi.
Tek tada je mogao uživati u plodovima svoga rada, kada su uzde Versaillesa počele padati iz Njemačke.
Schacht i Norman svoje su prijateljstvo zapečatili 1939. godine, kada je šef Banke Engleske otputovao u Berlin krstiti Schachtova unuka, koji se zvao Norman Hjalmar.
Tijekom Drugog svjetskog rata Banka za međunarodna poravnanja radila je uredno, “hranila” se zlatom koje je njemačka vojska opljačkala diljem kontinenta i, što je najvažnije, redovito je isplaćivala dividende Reichsbanci na godišnjoj razini sve godine rata.
Predsjednik uprave Banke bio je Amerikanac Thomas McKittrick, generalni direktor Francuz Roger Aubois, a pomoćnik generalnog direktora nacist Paul Heckler.
Allen Dulles, tada samo član OSS-a i prijatelj Thomasa McKittricka, inzistirao je na održavanju minimuma odnosa između američkih biznismena i Trećeg Reicha, upravo kako bi se sačuvao kapital koji su američki bankari uložili u Njemačku u međuratnom razdoblju.
Nakon rata, dobit od zlata koje je Treći Reich opljačkao diljem Europe uredno je transferirana središnjim bankama-osnivačima Banke za međunarodna poravnanja. Bank of England bila je među bankama s najboljim rezultatima. Time su potvrđena uvjerenja Montague Normana, definirana od strane suvremenog autora Adama Lebora: Kapital über alles.
Banka za međunarodna poravnanja propala je najprije kao institucija koja bi trebala rješavati potraživanja ratne odštete, a nakon ukidanja zlatnog standarda i kao banka koja će čuvati zlato središnjih banaka koje je bilo deponirano u njezinim trezorima.
Međutim, Schacht i Norman stvorili su je toliko mudro da ga je jednostavno bilo nemoguće likvidirati, i do danas je ostao središte međunarodnog financijskog sustava, držeći ključne podatke o svjetskim središnjim bankama i obavljajući financijske transakcije mimo volje političara ili vlade i daleko od očiju javnosti.
Realnost u kojoj živimo, realnost MMF-a, Svjetske banke i Banke za međunarodna poravnanja, stvorili su oni koji su u svojoj nadutosti prezreli ne samo demokraciju, nego i politiku kao takvu, te je prebacili u domenu ekonomske alkemije nekolicini stručnjaka za nebodere londonskog Cityja, njujorškog Wall Streeta i drugih međunarodnih bankarskih središta diljem svijeta.
Pa tko danas upravlja naizgled demokratskim, složenim sustavom parlamentarnih demokracija Zapada?
Sir Alexander Cockburn, engleski lord vrhovni sudac, napisao je 1875.: “Pitanje koje je nadišlo stoljeća bit će odlučeno u bitci koju ćemo prije ili kasnije morati voditi: to je bitka između ljudi i banaka.” Glavno pitanje našeg doba je možemo li razlikovati takvu bitku od Sudnjega dana i hoćemo li znati odabrati stranu.
Izvor: croativ.net
