U mnogim zapadnim zemljama život bez gotovine je postao trendom. Primjerice u Švedskoj i Norveškoj čak i neki prosjaci ili ulični svirači koriste kartice, a u trgovinama i restoranima diljem zemlje sve se češće mogu vidjeti natpisi koji obavještavaju svoje klijente o nemogućnosti plaćanja gotovinom.
Ograničenja u plaćanju gotovim novcem već neko vrijeme postoje u 18 država članica EU, pa tako Grci gotovinom mogu platiti do 500 eura, Francuzi i Talijani1000 eura, a Španjolci 2500 eura.
Mjerodavni su »objasnili« sirotim građanima da je to zbog efikasnije naplate poreza i borbe protiv korupcije i terorista.
Međutim je li to tako i kome je u interesu da nema gotovog novca?
Troškovi fizičkog novca su veliki; mora ga se redovito obnavljati, povlačiti pohabane novčanice i kovanice i emitirati nove. Valja platiti i troškove osiguranja i isporuke gotovine: punjenje i održavanje bankomata, zaštitare, blindirana vozila, sefove, kamere i sve što ide s tim.
»Problem« je u tome što ove troškove plaćaju banke, a ne građani.
Kada se plaća gotovinom banke i kartične kuće od toga nemaju ništa. Bezgotovinskim sustavima plaćanja ne samo da bi banke eliminirale prethodno navedene troškove, nego bi i počele zarađivati naplatom naknada za transakcije.
U nastavku donosimo primjer što se događa sa novcem kada plaćate gotovinom ili primjerice karticom.
GOTOVINA
Imam novčanicu od 50 eura u džepu, nosim je u restoranu i koristim za plaćanje obroka.
Sa ovih 50 € vlasnik restorana plaća svoj račun u praonici.
Vlasnik praonice to koristi za plaćanje frizure kod svog frizera.
Sa ovih 50 € frizer plaća svoj račun u supermarketu.
Nakon neograničenog broja uplata, vrijednost moje novčanice od 50 eura i dalje ostaje ista, tj. služila je svojoj svrsi za svakoga tko ju je koristio kao sredstvo plaćanja, a banka nema nikakvog posla niti utjecaja na bilo koju gotovinsku platnu transakciju.
KARTICA
AKO sada odem u restoran i platim digitalno svojom debitnom karticom, i redoslijed plaćanja svih drugih se nastavi s karticom, onda imamo sljedeće !!!
Trošak mog digitalnog plaćanja naplaćenog vlasniku restorana, uključujući procentualne naknade za transakciju, u prosjeku iznosi 2,5%, što je onda 1,25 € za svaku dodatnu transakciju.
(To znači da svaka dodatna platna transakcija košta 1,25 €)
Iste naknade se primjenjuju i kada vlasnik restorana digitalno plati svoj račun u praonici, uplate od vlasnika praonice do frizera, pa i naknadne uplate itd…..
Dakle, nakon prvih 36 transakcija od tih 50€ ostaje samo 5€ a preostalih 45€ postaje vlasništvo banke ili kartičnih kuća…zahvaljujući svim digitalnim transakcijama i naknadama!
Osim toga, naknade za debitne kartice u prosjeku su 2,25 eura mjesečno, tako da vaših 50 eura vrijedi samo 47,75 eura nakon mjesec dana štednje u banci.
Konačno, valja postaviti i nekoliko vrlo jednostavnih pitanja:
Kome je u interesu da gotovi novac nestane i tko će najviše profitirati njegovim nestankom? Tko će plaćati cijenu ukidanja gotovine?
Sasvim logično – profitirat će oni koji će naplaćivati provizije za transakcije i naknade za uporabu, a to su banke, a zatim kartične kuće i telekomunikacijski operateri. Cijenu će platiti građani i malo i srednje poduzetništvo, odnosno svi oni koji su se dotad oslanjali na gotovinu i koji su ju koristili kao sredstvo razmjene dobara i usluga.
Dakle uvođenjem tehnoloških sustava koji eliminiraju gotovinu, s krajnjim ciljem potpunog istiskivanja gotovog novca, položaj banaka u društvu bi zasigurno još dodatno ojačao, a to je upravo ono što treba izbjeći.
Eliminacijom gotovine status bi se financijskog sektora u društvu dodatno učvrstio, a banke bi postale istinski nedodirljive. Razumljivo je da je to u interesu vlasnika banaka, ali nije u interesu društva u cjelini.
Što je sve moguće učiniti u društvu u kojemu je ukinut gotovi novac?
Uz nekoliko klikova mišem moglo bi se usporiti ili blokirati dotok novca toj i toj udruzi, sindikatu ili osobi. Financiranje širih prosvjeda, a osobito financiranje udruga i stavova koji se protive idejama establišmenta moglo bi se potpuno spriječiti, ili u boljem slučaju tehnički onemogućiti, zakočiti (primjer prosvjeda protiv totalitarnih i diskriminatornih covid potvrda u Kanadi).
Građanski neposluh u široj mjeri, odnosno masovnije akcije protiv bilo kojih središta moći bi mogle ostati neizvedive.
Možda za neke to jesu manje vjerojatni scenariji, ali u proteklom periodu vidjeli smo da nisu nemogući; slijedom toga pravila upravljanja rizicima nalažu razmatranje svih mogućih rizika (»ono što može poći po zlu, vjerojatno će poći po zlu«, rekao bi Edward Murphy) .
