Godine prolaze i kako se čini sa sobom donose zaborav na ono što se dogodilo prije dvadeset devet godina u Jurićima.
Prije dvadesetdevet godina, 18. lipnja u jutarnjim satima, koristeći neku čudnu “opuštenost” ali i naivnost pripadnika HVO-a, pripadnici tzv. A. BiH iz Hera upadaju u zaselak Jurići i pri tome ubijaju djecu i starce.
Na rubu sela, tik uz šumu, kuća je Ante Kneževića kojoj zločinci prilaze neopaženo. S ruba dvorišta pucaju po kući, po fasadi, po prozorima i vratima, o čemu svjedoče rupe na njima i čahure metaka iz automatske puške. Nitko ne pruža otpor, jedan od zločinaca upada u kuću, naglo ulazi u jednu sobu i na kauču zatiče brata i sestru koji su tu spavali.
Čahure metaka iz automatske puške potvrđuju da se pucalo iz blizine. Ubijen je sedamnaestogodišnji Josip (Ante) Knježević, rođen 1976. godine. Pokošen je rafalom s vrata spavaće sobe. Njegova sestra Marina, rođena 1979. godine, potrčala je prema ranjenom bratu, pri čemu je na nju ispaljen rafal i njena je utroba doslovce raznesena. Pogođena je sa šest metaka i umrla je na putu prema Ratnoj bolnici u Rumbocima.
Druga je skupina terorista najprije pucala po kući Anice Jurić-Vidović, rođene 1905. godine. Pošto nije bilo nikakvog otpora upadaju u kuću gdje zatiču staricu. Ubili su je u sobi iz automatskog oružja. U njena leđa ispucan je rafal, a jedan metak pogodio ju je u grlo.Prema dostupnim dokumentima Anicu je ubio Zaim Hero.
Ovaj zločin utvrdila je i komisija UNPROFOR-a. Napravljena je fotodokumentacija i crteži na licu mjesta, a liječnici su pregledali tijela ubijenih civila. O tome su napisali svoje izvješće.
Nakon nekoliko sati borbe, pripadnici HVO-a, pod svoju kontrolu vratili su Juriće. U toj borbi poginuo je i vojnik Robert Marić, pripadnik Protudiverzantskog voda “Bata”.
Još 31. kolovoza 1993. godine podnesena je krivična prijava protiv osumnjičenih za ratni zločin u Jurićima. Vojno tužiteljstvo u Livnu 6. prosinca 1994. godine dobilo je posebno izvješće s podacima o osumnjičenim za zločine u selu Jurići. Na prvom mjestu je Muharem Zečić, zvani Muške, sin Ibre i Eme Perviz, rođen 1962. godine u Kovačevu Polju kod Prozora, pripadnik Prozorskog bataljuna Armije BiH. Njega slijedi Mumin Imamović pripadnik iste postrojbe, a zatim Naim Hero, zvani Zaim, sin Muje i Fatime Plavkušić, rođen 1966. godine u Herama, Prozor, pripadnik također iste postrojbe. A na krivičnoj prijavi, podnesenoj 18. ožujka 1994. godine nalazili su se još Nijaz Grcić, Mujo Skeho, Senad Motika, Hajrudin Motika, Ibro Selimović, Senad Šljivo, Osman Hero, Edin Hero, Meho Hero i Fadil Hero.
Iz Šifriranog Dnevnika “Pozorskog bataljuna” vidljivo je puno toga, pa tako i određene stvari, naredbe, kao I imena onih koji su sudjelovali u napadu na Juriće, od zapovjednika akije do onih koji su sudjelovali u samom napadu. U prilogu donosimo fotkopije Dnevnika za dan 18.06.1993. godine, od zauzimanja položaja HVO-a, pa do 23 sata.
Prema svemu sudeći, zločin koji su počinili pripadnici tzv. Armije BiH nikoga ne zanima. Sud BIH i Tužiteljstvo za ratne zločine ne bi bili ono što jesu sad da rade svoj posao onako kako bi trebalo. I nakon gotovo trideset godina, iako su poznata imena osumnjičenih nije ništa učinjeno, o nekakvoj optužnici uz ovakav rad Tužiteljstva, apsurdno je i govoriti. Za ovakvo stanje, ništa manju odgovornost ne snose niti predstavnici hrvatskog naroda u svim razinama vlasti, od rata do danas.
Dok za neke postoji i zapovjedna odgovornost, u slučaju Envera Buze, tadašnjeg zapovjednika Prozorskog bataljuna, takav pojam jednostavno ne postoji. Čak štoviše, spomenuti nikada nije osuđen za ovaj zločin dok je za ubojstvo 27 civila u Uzdolu osuđen samo na 8 godina zatvore! Dakle, za svaku žrtvu je dobio manje od 4 mjeseca zatvora. Kako stvari sada izgledaju, netko je “pretplaćen” da bude dežurna žrtva, a svi drugi su zločinci… Za ratni zločin u Jurićima i Uzdolu, uz spomenutog Buzu, Sefer Halilović je najodgovorniji za počinjene zločine ali nikada nije osuđen.
